izòpćiti
izòpćiti (koga) svrš. 〈prez. ìzopćīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. ìzopćen〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
izopćiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | izopćim |
2. | izopćiš |
3. | izopći |
množina | |
1. | izopćimo |
2. | izopćite |
3. | izopće |
futur | |
jednina | |
1. | izopćit ću |
2. | izopćit ćeš |
3. | izopćit će |
množina | |
1. | izopćit ćemo |
2. | izopćit ćete |
3. | izopćit će |
aorist | |
jednina | |
1. | izopćih |
2. | izopći |
3. | izopći |
množina | |
1. | izopćismo |
2. | izopćiste |
3. | izopćiše |
perfekt | |
jednina | |
1. | izopćio sam |
2. | izopćio si |
3. | izopćio je |
množina | |
1. | izopćili smo |
2. | izopćili ste |
3. | izopćili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam izopćio |
2. | bio si izopćio |
3. | bio je izopćio |
množina | |
1. | bili smo izopćili |
2. | bili ste izopćili |
3. | bili su izopćili |
imperativ | |
jednina | |
2. | izopći |
množina | |
1. | izopćimo |
2. | izopćite |
glagolski prilog prošli | |
izopćivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
izopćio, izopćila, izopćilo | |
izopćili, izopćile, izopćila | |
glagolski pridjev pasivni | |
izopćen, izopćena, izopćeno | |
izopćeni, izopćene, izopćena |
1. | isključiti iz čvrsto organizirane zajednice (izoliranje, bojkot, prokletstvo i sl.) |
2. | razg. a. izolirati (1) b. ne dati kome da sudjeluje u čemu; zaobići |