príčati
príčati nesvrš. 〈prez. prȋčām, pril. sad. -ajūći, gl. im. -ānje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
pričati | |
prezent | |
jednina | |
1. | pričam |
2. | pričaš |
3. | priča |
množina | |
1. | pričamo |
2. | pričate |
3. | pričaju |
futur | |
jednina | |
1. | pričat ću |
2. | pričat ćeš |
3. | pričat će |
množina | |
1. | pričat ćemo |
2. | pričat ćete |
3. | pričat će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | pričah |
2. | pričaše |
3. | pričaše |
množina | |
1. | pričasmo |
2. | pričaste |
3. | pričahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | pričao sam |
2. | pričao si |
3. | pričao je |
množina | |
1. | pričali smo |
2. | pričali ste |
3. | pričali su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam pričao |
2. | bio si pričao |
3. | bio je pričao |
množina | |
1. | bili smo pričali |
2. | bili ste pričali |
3. | bili su pričali |
imperativ | |
jednina | |
2. | pričaj |
množina | |
1. | pričajmo |
2. | pričajte |
glagolski prilog sadašnji | |
pričajući | |
glagolski pridjev aktivni | |
pričao, pričala, pričalo | |
pričali, pričale, pričala | |
glagolski pridjev pasivni | |
pričan, pričana, pričano | |
pričani, pričane, pričana |
1. | (o čemu, što) usmeno kazivati, opisivati kakav događaj, pripovijedati |
2. | () razgovarati |