odjúriti
odjúriti svrš. 〈prez. òdjūrīm, pril. pr. -īvši, prid. rad. odjúrio〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
odjuriti | |
prezent | |
jednina | |
1. | odjurim |
2. | odjuriš |
3. | odjuri |
množina | |
1. | odjurimo |
2. | odjurite |
3. | odjure |
futur | |
jednina | |
1. | odjurit ću |
2. | odjurit ćeš |
3. | odjurit će |
množina | |
1. | odjurit ćemo |
2. | odjurit ćete |
3. | odjurit će |
aorist | |
jednina | |
1. | odjurih |
2. | odjuri |
3. | odjuri |
množina | |
1. | odjurismo |
2. | odjuriste |
3. | odjuriše |
perfekt | |
jednina | |
1. | odjurio sam |
2. | odjurio si |
3. | odjurio je |
množina | |
1. | odjurili smo |
2. | odjurili ste |
3. | odjurili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam odjurio |
2. | bio si odjurio |
3. | bio je odjurio |
množina | |
1. | bili smo odjurili |
2. | bili ste odjurili |
3. | bili su odjurili |
imperativ | |
jednina | |
2. | odjuri |
množina | |
1. | odjurimo |
2. | odjurite |
glagolski prilog prošli | |
odjurivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
odjurio, odjurila, odjurilo | |
odjurili, odjurile, odjurila |