ìzmisliti
ìzmisliti (što) svrš. 〈prez. -īm, pril. pr. -īvši, prid. trp. ìzmišljen〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| izmisliti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | izmislim |
| 2. | izmisliš |
| 3. | izmisli |
| množina | |
| 1. | izmislimo |
| 2. | izmislite |
| 3. | izmisle |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | izmislit ću |
| 2. | izmislit ćeš |
| 3. | izmislit će |
| množina | |
| 1. | izmislit ćemo |
| 2. | izmislit ćete |
| 3. | izmislit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | izmislih |
| 2. | izmisli |
| 3. | izmisli |
| množina | |
| 1. | izmislismo |
| 2. | izmisliste |
| 3. | izmisliše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | izmislio sam |
| 2. | izmislio si |
| 3. | izmislio je |
| množina | |
| 1. | izmislili smo |
| 2. | izmislili ste |
| 3. | izmislili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam izmislio |
| 2. | bio si izmislio |
| 3. | bio je izmislio |
| množina | |
| 1. | bili smo izmislili |
| 2. | bili ste izmislili |
| 3. | bili su izmislili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | izmisli |
| množina | |
| 1. | izmislimo |
| 2. | izmislite |
| glagolski prilog prošli | |
| izmislivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| izmislio, izmislila, izmislilo | |
| izmislili, izmislile, izmislila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| izmišljen, izmišljena, izmišljeno | |
| izmišljeni, izmišljene, izmišljena | |
Definicija
| 1. | stvoriti maštom nešto čega nije bilo i nema [izmisliti neprijatelje; izmisliti sukob] |
| 2. | razg., v. izumiti |
| 3. | (koga) iznuditi da tko zauzme društveni položaj ili radno mjesto mimo uobičajenih mjerila, sposobnosti, zakonitog ili običnog zahtjeva o stručnosti |
Frazeologija
⃟ ... i tko ga je izmislio (završna sekvencija nakon negativnog određenja prema čemu) [proklet novac i tko ga je izmislio]
Etimologija
✧ iz- + v. misliti
