ìzmučiti
ìzmučiti (se) svrš. 〈prez. -īm (se), pril. pr. -īvši (se), prid. trp. ìzmučen〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
izmučiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | izmučim |
2. | izmučiš |
3. | izmuči |
množina | |
1. | izmučimo |
2. | izmučite |
3. | izmuče |
futur | |
jednina | |
1. | izmučit ću |
2. | izmučit ćeš |
3. | izmučit će |
množina | |
1. | izmučit ćemo |
2. | izmučit ćete |
3. | izmučit će |
aorist | |
jednina | |
1. | izmučih |
2. | izmuči |
3. | izmuči |
množina | |
1. | izmučismo |
2. | izmučiste |
3. | izmučiše |
perfekt | |
jednina | |
1. | izmučio sam |
2. | izmučio si |
3. | izmučio je |
množina | |
1. | izmučili smo |
2. | izmučili ste |
3. | izmučili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam izmučio |
2. | bio si izmučio |
3. | bio je izmučio |
množina | |
1. | bili smo izmučili |
2. | bili ste izmučili |
3. | bili su izmučili |
imperativ | |
jednina | |
2. | izmuči |
množina | |
1. | izmučimo |
2. | izmučite |
glagolski prilog prošli | |
izmučivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
izmučio, izmučila, izmučilo | |
izmučili, izmučile, izmučila | |
glagolski pridjev pasivni | |
izmučen, izmučena, izmučeno | |
izmučeni, izmučene, izmučena |
1. | (koga), v. mučiti |
2. | (što) razg. izvesti neki posao s nesolidnim materijalom ili alatom |
3. | (se) iscrpsti se naporima, radom, bolešću, brigama [izmučio sam se s tom bolešću] |