izvíkati
izvíkati (se) svrš. 〈prez. ìzvīčēm (se), pril. pr. -āvši (se), imp. izvíči (se), prid. trp. ìzvīkān〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
izvikati | |
prezent | |
jednina | |
1. | izvičem |
2. | izvičeš |
3. | izviče |
množina | |
1. | izvičemo |
2. | izvičete |
3. | izviču |
futur | |
jednina | |
1. | izvikat ću |
2. | izvikat ćeš |
3. | izvikat će |
množina | |
1. | izvikat ćemo |
2. | izvikat ćete |
3. | izvikat će |
aorist | |
jednina | |
1. | izvikah |
2. | izvika |
3. | izvika |
množina | |
1. | izvikasmo |
2. | izvikaste |
3. | izvikaše |
perfekt | |
jednina | |
1. | izvikao sam |
2. | izvikao si |
3. | izvikao je |
množina | |
1. | izvikali smo |
2. | izvikali ste |
3. | izvikali su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam izvikao |
2. | bio si izvikao |
3. | bio je izvikao |
množina | |
1. | bili smo izvikali |
2. | bili ste izvikali |
3. | bili su izvikali |
imperativ | |
jednina | |
2. | izviči |
množina | |
1. | izvičimo |
2. | izvičite |
glagolski prilog prošli | |
izvikavši | |
glagolski pridjev aktivni | |
izvikao, izvikala, izvikalo | |
izvikali, izvikale, izvikala |
1. | (koga, što) stvoriti o sebi ili o kome glas u javnosti koji nije u skladu sa stvarnom vrijednosti (o osobama, stvarima i pojmovima) [izvikan kao veliki umjetnik]; razglasiti |
2. | (se) vikati u dovoljnoj mjeri; navikati se |