Hrvatski jezični portal

čȋn

čȋn m 〈N mn čȉnovi/čȋni jez. knjiž.

Izvedeni oblici
jednina
N čin
G čina
D činu
A čin
V čine
L činu
I činom
množina
N činovi
G činova
D činovima
A činove
V činovi
L činovima
I činovima
Definicija
1. ono što je učinjeno, rezultat radnje; djelo
2. činjenje, radnja, djelatnost, opr. mirovanje, v. mirovati
3. a. završni segment ciljno usmjerene radnje (npr. dramske) b. jedan od dijelova kazališne predstave, usp. akt (3)
4. stupanj u nekoj hijerarhiji, osobito vojničkoj [generalski čin; časnički čin]
5. fil. ontološki pojam što označuje zbiljsku djelatnost nekog bića nasuprot mogućnosti djelovanja
Sintagma
svršeni čin događaj ili činjenica koja se više ne može promijeniti
Frazeologija
glupost u tri čina velika glupost;
zateći koga na činu pravn. zateći koga na djelu;
staviti (koga) pred gotov čin izvršiti što bez najave
Etimologija
prasl. i stsl. činъ (rus. čin: obred, polj. czyn: djelo) ← ie. *kwey-/*kwoy- (grč. poíein: činiti, skr. cayati: uređuje, spravlja)