kúditi
kúditi (koga, što) nesvrš. 〈prez. kẉdīm, pril. sad. kúdēći, prid. trp. kúđen, gl. im. kúđēnje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
kuditi | |
prezent | |
jednina | |
1. | kudim |
2. | kudiš |
3. | kudi |
množina | |
1. | kudimo |
2. | kudite |
3. | kude |
futur | |
jednina | |
1. | kudit ću |
2. | kudit ćeš |
3. | kudit će |
množina | |
1. | kudit ćemo |
2. | kudit ćete |
3. | kudit će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | kuđah |
2. | kuđaše |
3. | kuđaše |
množina | |
1. | kuđasmo |
2. | kuđaste |
3. | kuđahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | kudio sam |
2. | kudio si |
3. | kudio je |
množina | |
1. | kudili smo |
2. | kudili ste |
3. | kudili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam kudio |
2. | bio si kudio |
3. | bio je kudio |
množina | |
1. | bili smo kudili |
2. | bili ste kudili |
3. | bili su kudili |
imperativ | |
jednina | |
2. | kudi |
množina | |
1. | kudimo |
2. | kudite |
glagolski prilog sadašnji | |
kudeći | |
glagolski pridjev aktivni | |
kudio, kudila, kudilo | |
kudili, kudile, kudila | |
glagolski pridjev pasivni | |
kuđen, kuđena, kuđeno | |
kuđeni, kuđene, kuđena |
1. | prigovarati kome što, nalaziti nedostatke, isticati loše strane |
2. | grditi, karati koga, izložiti pokudama (ob. za djecu) |