kvȁčiti
kvȁčiti nesvrš. 〈prez. -īm, pril. sad. -čēći, gl. im. -čēnje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
kvačiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | kvačim |
2. | kvačiš |
3. | kvači |
množina | |
1. | kvačimo |
2. | kvačite |
3. | kvače |
futur | |
jednina | |
1. | kvačit ću |
2. | kvačit ćeš |
3. | kvačit će |
množina | |
1. | kvačit ćemo |
2. | kvačit ćete |
3. | kvačit će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | kvačah |
2. | kvačaše |
3. | kvačaše |
množina | |
1. | kvačasmo |
2. | kvačaste |
3. | kvačahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | kvačio sam |
2. | kvačio si |
3. | kvačio je |
množina | |
1. | kvačili smo |
2. | kvačili ste |
3. | kvačili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam kvačio |
2. | bio si kvačio |
3. | bio je kvačio |
množina | |
1. | bili smo kvačili |
2. | bili ste kvačili |
3. | bili su kvačili |
imperativ | |
jednina | |
2. | kvači |
množina | |
1. | kvačimo |
2. | kvačite |
glagolski prilog sadašnji | |
kvačeći | |
glagolski pridjev aktivni | |
kvačio, kvačila, kvačilo | |
kvačili, kvačile, kvačila | |
glagolski pridjev pasivni | |
kvačen, kvačena, kvačeno | |
kvačeni, kvačene, kvačena |
1. | (što) hvatati tako da se zakvači, da se drži zajedno pomoću kuke |
2. | (koga, što) pren. zahvaćati, obuhvaćati [i njega zakon kvači] |
3. | (se) razg. svađati se [dobro su se zakvačili] |