kȉmati
kȉmati (, komu, čime) nesvrš. 〈prez. -ām, pril. sad. -ajūći, gl. im. -ānje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
kimati | |
prezent | |
jednina | |
1. | kimam |
2. | kimaš |
3. | kima |
množina | |
1. | kimamo |
2. | kimate |
3. | kimaju |
futur | |
jednina | |
1. | kimat ću |
2. | kimat ćeš |
3. | kimat će |
množina | |
1. | kimat ćemo |
2. | kimat ćete |
3. | kimat će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | kimah |
2. | kimaše |
3. | kimaše |
množina | |
1. | kimasmo |
2. | kimaste |
3. | kimahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | kimao sam |
2. | kimao si |
3. | kimao je |
množina | |
1. | kimali smo |
2. | kimali ste |
3. | kimali su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam kimao |
2. | bio si kimao |
3. | bio je kimao |
množina | |
1. | bili smo kimali |
2. | bili ste kimali |
3. | bili su kimali |
imperativ | |
jednina | |
2. | kimaj |
množina | |
1. | kimajmo |
2. | kimajte |
glagolski prilog sadašnji | |
kimajući | |
glagolski pridjev aktivni | |
kimao, kimala, kimalo | |
kimali, kimale, kimala |
1. | micati glavom gore-dolje u znak a. odobravanja b. nedoumice |
2. | pren. pejor. ponizno se pokoravati i usvajati tuđe mišljenje |