béknuti
béknuti svrš. 〈prez. bȇknēm, pril. pr. -ūvši, prid. rad. béknuo〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
beknuti | |
prezent | |
jednina | |
1. | beknem |
2. | bekneš |
3. | bekne |
množina | |
1. | beknemo |
2. | beknete |
3. | beknu |
futur | |
jednina | |
1. | beknut ću |
2. | beknut ćeš |
3. | beknut će |
množina | |
1. | beknut ćemo |
2. | beknut ćete |
3. | beknut će |
aorist | |
jednina | |
1. | beknuh |
2. | beknu |
3. | beknu |
množina | |
1. | beknusmo |
2. | beknuste |
3. | beknuše |
perfekt | |
jednina | |
1. | beknuo sam |
2. | beknuo si |
3. | beknuo je |
množina | |
1. | beknuli smo |
2. | beknuli ste |
3. | beknuli su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam beknuo |
2. | bio si beknuo |
3. | bio je beknuo |
množina | |
1. | bili smo beknuli |
2. | bili ste beknuli |
3. | bili su beknuli |
imperativ | |
jednina | |
2. | bekni |
množina | |
1. | beknimo |
2. | beknite |
glagolski prilog prošli | |
beknuvši | |
glagolski pridjev aktivni | |
beknuo, beknula, beknulo | |
beknuli, beknule, beknula |
1. | (), v. bekati |
2. | (što) pejor. progovoriti, reći [ni beknuti (nije mogao, znao)] |