prijétiti
prijétiti nesvrš. 〈prez. prijȇtīm, pril. sad. -tēći, gl. im. -éćēnje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
prijetiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | prijetim |
2. | prijetiš |
3. | prijeti |
množina | |
1. | prijetimo |
2. | prijetite |
3. | prijete |
futur | |
jednina | |
1. | prijetit ću |
2. | prijetit ćeš |
3. | prijetit će |
množina | |
1. | prijetit ćemo |
2. | prijetit ćete |
3. | prijetit će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | prijećah |
2. | prijećaše |
3. | prijećaše |
množina | |
1. | prijećasmo |
2. | prijećaste |
3. | prijećahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | prijetio sam |
2. | prijetio si |
3. | prijetio je |
množina | |
1. | prijetili smo |
2. | prijetili ste |
3. | prijetili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam prijetio |
2. | bio si prijetio |
3. | bio je prijetio |
množina | |
1. | bili smo prijetili |
2. | bili ste prijetili |
3. | bili su prijetili |
imperativ | |
jednina | |
2. | prijeti |
množina | |
1. | prijetimo |
2. | prijetite |
glagolski prilog sadašnji | |
prijeteći | |
glagolski pridjev aktivni | |
prijetio, prijetila, prijetilo | |
prijetili, prijetile, prijetila |
1. | (komu, čemu) zastrašivati gestom, riječima ili postupcima [prijetiti neprijatelju] |
2. | (čime) pokazivati, nositi u sebi znakove opasnosti [oblaci prijete tučom] |