odjéknuti
odjéknuti () svrš. 〈prez. òdjēknēm, pril. pr. -ūvši, prid. rad. odjéknuo〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
odjeknuti | |
prezent | |
jednina | |
1. | odjeknem |
2. | odjekneš |
3. | odjekne |
množina | |
1. | odjeknemo |
2. | odjeknete |
3. | odjeknu |
futur | |
jednina | |
1. | odjeknut ću |
2. | odjeknut ćeš |
3. | odjeknut će |
množina | |
1. | odjeknut ćemo |
2. | odjeknut ćete |
3. | odjeknut će |
aorist | |
jednina | |
1. | odjeknuh |
2. | odjeknu |
3. | odjeknu |
množina | |
1. | odjeknusmo |
2. | odjeknuste |
3. | odjeknuše |
perfekt | |
jednina | |
1. | odjeknuo sam |
2. | odjeknuo si |
3. | odjeknuo je |
množina | |
1. | odjeknuli smo |
2. | odjeknuli ste |
3. | odjeknuli su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam odjeknuo |
2. | bio si odjeknuo |
3. | bio je odjeknuo |
množina | |
1. | bili smo odjeknuli |
2. | bili ste odjeknuli |
3. | bili su odjeknuli |
imperativ | |
jednina | |
2. | odjekni |
množina | |
1. | odjeknimo |
2. | odjeknite |
glagolski prilog prošli | |
odjeknuvši | |
glagolski pridjev aktivni | |
odjeknuo, odjeknula, odjeknulo | |
odjeknuli, odjeknule, odjeknula |
1. | odgovarati jekom, odbiti zvuk ili glas |
2. | pren. čuti se daleko [događaj će odjeknuti] |