osùjetiti
osùjetiti (koga, što) svrš. 〈prez. -īm, pril. pr. -īvši, prid. trp. osùjećen〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
osujetiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | osujetim |
2. | osujetiš |
3. | osujeti |
množina | |
1. | osujetimo |
2. | osujetite |
3. | osujete |
futur | |
jednina | |
1. | osujetit ću |
2. | osujetit ćeš |
3. | osujetit će |
množina | |
1. | osujetit ćemo |
2. | osujetit ćete |
3. | osujetit će |
aorist | |
jednina | |
1. | osujetih |
2. | osujeti |
3. | osujeti |
množina | |
1. | osujetismo |
2. | osujetiste |
3. | osujetiše |
perfekt | |
jednina | |
1. | osujetio sam |
2. | osujetio si |
3. | osujetio je |
množina | |
1. | osujetili smo |
2. | osujetili ste |
3. | osujetili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam osujetio |
2. | bio si osujetio |
3. | bio je osujetio |
množina | |
1. | bili smo osujetili |
2. | bili ste osujetili |
3. | bili su osujetili |
imperativ | |
jednina | |
2. | osujeti |
množina | |
1. | osujetimo |
2. | osujetite |
glagolski prilog prošli | |
osujetivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
osujetio, osujetila, osujetilo | |
osujetili, osujetile, osujetila | |
glagolski pridjev pasivni | |
osujećen, osujećena, osujećeno | |
osujećeni, osujećene, osujećena |