gȕrnuti
gȕrnuti (koga, što, se) svrš. 〈prez. -nēm (se), pril. pr. -ūvši (se), imp. gȕrni (se), prid. trp. gȕrnūt〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| gurnuti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | gurnem |
| 2. | gurneš |
| 3. | gurne |
| množina | |
| 1. | gurnemo |
| 2. | gurnete |
| 3. | gurnu |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | gurnut ću |
| 2. | gurnut ćeš |
| 3. | gurnut će |
| množina | |
| 1. | gurnut ćemo |
| 2. | gurnut ćete |
| 3. | gurnut će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | gurnuh |
| 2. | gurnu |
| 3. | gurnu |
| množina | |
| 1. | gurnusmo |
| 2. | gurnuste |
| 3. | gurnuše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | gurnuo sam |
| 2. | gurnuo si |
| 3. | gurnuo je |
| množina | |
| 1. | gurnuli smo |
| 2. | gurnuli ste |
| 3. | gurnuli su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam gurnuo |
| 2. | bio si gurnuo |
| 3. | bio je gurnuo |
| množina | |
| 1. | bili smo gurnuli |
| 2. | bili ste gurnuli |
| 3. | bili su gurnuli |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | gurni |
| množina | |
| 1. | gurnimo |
| 2. | gurnite |
| glagolski prilog prošli | |
| gurnuvši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| gurnuo, gurnula, gurnulo | |
| gurnuli, gurnule, gurnula | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| gurnut, gurnuta, gurnuto | |
| gurnuti, gurnute, gurnuta | |
Definicija
| 1. | pomaknuti što s jednog mjesta na drugo upotrebom snage |
| 2. | pren. odbaciti (od sebe) |
| 3. | staviti (u što) na brzinu [gurnuti u ormar] |
Frazeologija
⃟ gurni-povuci uz razna nastojanja (došlo je do uspjeha);
gurnuti nos (u što) pokazati pretjeranu znatiželju, htjeti što znati;
gurnuti pod nos (kome što) dati na znanje, jasno pokazati, predočiti;
gurnuti u grob otjerati u smrt, pospješiti čiju smrt
gurnuti nos (u što) pokazati pretjeranu znatiželju, htjeti što znati;
gurnuti pod nos (kome što) dati na znanje, jasno pokazati, predočiti;
gurnuti u grob otjerati u smrt, pospješiti čiju smrt
Etimologija
✧ vidi gúrati
