gòniti
gòniti (koga, što) nesvrš. 〈prez. gȍnīm, pril. sad. gȍnēći, gl. im. gȍnjēnje〉
| Nesvršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| goniti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | gonim |
| 2. | goniš |
| 3. | goni |
| množina | |
| 1. | gonimo |
| 2. | gonite |
| 3. | gone |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | gonit ću |
| 2. | gonit ćeš |
| 3. | gonit će |
| množina | |
| 1. | gonit ćemo |
| 2. | gonit ćete |
| 3. | gonit će |
| imperfekt | |
| jednina | |
| 1. | gonjah |
| 2. | gonjaše |
| 3. | gonjaše |
| množina | |
| 1. | gonjasmo |
| 2. | gonjaste |
| 3. | gonjahu |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | gonio sam |
| 2. | gonio si |
| 3. | gonio je |
| množina | |
| 1. | gonili smo |
| 2. | gonili ste |
| 3. | gonili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam gonio |
| 2. | bio si gonio |
| 3. | bio je gonio |
| množina | |
| 1. | bili smo gonili |
| 2. | bili ste gonili |
| 3. | bili su gonili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | goni |
| množina | |
| 1. | gonimo |
| 2. | gonite |
| glagolski prilog sadašnji | |
| goneći | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| gonio, gonila, gonilo | |
| gonili, gonile, gonila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| gonjen, gonjena, gonjeno | |
| gonjeni, gonjene, gonjena | |
| 1. | a. tjerati pred sobom prema nekom odredištu [goniti stoku na pašu] b. prevoziti, upravljati u kretanju [goniti kolima i zapregom] |
| 2. | hitro za nekim ići, trčati, voziti s ciljem da se uhvati |
| 3. | natjerivati na što, zahtijevati, jako nastojati da što učini ili na što pristane |
| 4. | razbijati, rastjerivati, činiti da se raziđe [goniti oblake (vjetar); goniti strah] |
| 5. | ekspr. izazivati na radnju izvan voljnog poticaja subjekta [goniti na kašalj]; tjerati |
| 6. | pren. tražiti koga na sve strane, tražiti ga s trudom [goniti uspjeh] |
| 7. | (se) a. juriti jedan za drugim b. gložiti se c. biti u vremenu parenja (o životinjama); tjerati se |