gòniti
gòniti (koga, što) nesvrš. 〈prez. gȍnīm, pril. sad. gȍnēći, gl. im. gȍnjēnje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
goniti | |
prezent | |
jednina | |
1. | gonim |
2. | goniš |
3. | goni |
množina | |
1. | gonimo |
2. | gonite |
3. | gone |
futur | |
jednina | |
1. | gonit ću |
2. | gonit ćeš |
3. | gonit će |
množina | |
1. | gonit ćemo |
2. | gonit ćete |
3. | gonit će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | gonjah |
2. | gonjaše |
3. | gonjaše |
množina | |
1. | gonjasmo |
2. | gonjaste |
3. | gonjahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | gonio sam |
2. | gonio si |
3. | gonio je |
množina | |
1. | gonili smo |
2. | gonili ste |
3. | gonili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam gonio |
2. | bio si gonio |
3. | bio je gonio |
množina | |
1. | bili smo gonili |
2. | bili ste gonili |
3. | bili su gonili |
imperativ | |
jednina | |
2. | goni |
množina | |
1. | gonimo |
2. | gonite |
glagolski prilog sadašnji | |
goneći | |
glagolski pridjev aktivni | |
gonio, gonila, gonilo | |
gonili, gonile, gonila | |
glagolski pridjev pasivni | |
gonjen, gonjena, gonjeno | |
gonjeni, gonjene, gonjena |
1. | a. tjerati pred sobom prema nekom odredištu [goniti stoku na pašu] b. prevoziti, upravljati u kretanju [goniti kolima i zapregom] |
2. | hitro za nekim ići, trčati, voziti s ciljem da se uhvati |
3. | natjerivati na što, zahtijevati, jako nastojati da što učini ili na što pristane |
4. | razbijati, rastjerivati, činiti da se raziđe [goniti oblake (vjetar); goniti strah] |
5. | ekspr. izazivati na radnju izvan voljnog poticaja subjekta [goniti na kašalj]; tjerati |
6. | pren. tražiti koga na sve strane, tražiti ga s trudom [goniti uspjeh] |
7. | (se) a. juriti jedan za drugim b. gložiti se c. biti u vremenu parenja (o životinjama); tjerati se |