ćútjeti
ćútjeti (što) nesvrš. 〈prez. -tīm, pril. sad. -tēći, prid. rad. ćútio/ćútjela ž, gl. im. ćúćēnje〉
Izvedeni oblici
| Nesvršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| ćutjeti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | ćutim |
| 2. | ćutiš |
| 3. | ćuti |
| množina | |
| 1. | ćutimo |
| 2. | ćutite |
| 3. | ćute |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | ćutjet ću |
| 2. | ćutjet ćeš |
| 3. | ćutjet će |
| množina | |
| 1. | ćutjet ćemo |
| 2. | ćutjet ćete |
| 3. | ćutjet će |
| imperfekt | |
| jednina | |
| 1. | ćućah |
| 2. | ćućaše |
| 3. | ćućaše |
| množina | |
| 1. | ćućasmo |
| 2. | ćućaste |
| 3. | ćućahu |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | ćutio sam |
| 2. | ćutio si |
| 3. | ćutio je |
| množina | |
| 1. | ćutjeli smo |
| 2. | ćutjeli ste |
| 3. | ćutjeli su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam ćutio |
| 2. | bio si ćutio |
| 3. | bio je ćutio |
| množina | |
| 1. | bili smo ćutjeli |
| 2. | bili ste ćutjeli |
| 3. | bili su ćutjeli |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | ćuti |
| množina | |
| 1. | ćutimo |
| 2. | ćutite |
| glagolski prilog sadašnji | |
| ćuteći | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| ćutio, ćutjela, ćutjelo | |
| ćutjeli, ćutjele, ćutjela | |
Definicija
arh. jez. knjiž., v. osjećati
