čȋn
čȋn m 〈N mn čȉnovi/čȋni jez. knjiž.〉
Izvedeni oblici
| jednina | |
|---|---|
| N | čin |
| G | čina |
| D | činu |
| A | čin |
| V | čine |
| L | činu |
| I | činom |
| množina | |
| N | činovi |
| G | činova |
| D | činovima |
| A | činove |
| V | činovi |
| L | činovima |
| I | činovima |
Definicija
| 1. | ono što je učinjeno, rezultat radnje; djelo |
| 2. | činjenje, radnja, djelatnost, opr. mirovanje, v. mirovati |
| 3. | a. završni segment ciljno usmjerene radnje (npr. dramske) b. jedan od dijelova kazališne predstave, usp. akt (3) |
| 4. | stupanj u nekoj hijerarhiji, osobito vojničkoj [generalski čin; časnički čin] |
| 5. | fil. ontološki pojam što označuje zbiljsku djelatnost nekog bića nasuprot mogućnosti djelovanja |
Sintagma
∆ svršeni čin događaj ili činjenica koja se više ne može promijeniti
Frazeologija
⃟ glupost u tri čina velika glupost;
zateći koga na činu pravn. zateći koga na djelu;
staviti (koga) pred gotov čin izvršiti što bez najave
zateći koga na činu pravn. zateći koga na djelu;
staviti (koga) pred gotov čin izvršiti što bez najave
Etimologija
✧ prasl. i stsl. činъ (rus. čin: obred, polj. czyn: djelo) ← ie. *kwey-/*kwoy- (grč. poíein: činiti, skr. cayati: uređuje, spravlja)
