kóčiti
kóčiti nesvrš. 〈prez. kȏčīm, pril. sad. -čēći, prid. trp. kȏčen, gl. im. -čēnje〉
Izvedeni oblici
| Nesvršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| kočiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | kočim |
| 2. | kočiš |
| 3. | koči |
| množina | |
| 1. | kočimo |
| 2. | kočite |
| 3. | koče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | kočit ću |
| 2. | kočit ćeš |
| 3. | kočit će |
| množina | |
| 1. | kočit ćemo |
| 2. | kočit ćete |
| 3. | kočit će |
| imperfekt | |
| jednina | |
| 1. | kočah |
| 2. | kočaše |
| 3. | kočaše |
| množina | |
| 1. | kočasmo |
| 2. | kočaste |
| 3. | kočahu |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | kočio sam |
| 2. | kočio si |
| 3. | kočio je |
| množina | |
| 1. | kočili smo |
| 2. | kočili ste |
| 3. | kočili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam kočio |
| 2. | bio si kočio |
| 3. | bio je kočio |
| množina | |
| 1. | bili smo kočili |
| 2. | bili ste kočili |
| 3. | bili su kočili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | koči |
| množina | |
| 1. | kočimo |
| 2. | kočite |
| glagolski prilog sadašnji | |
| kočeći | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| kočio, kočila, kočilo | |
| kočili, kočile, kočila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| kočen, kočena, kočeno | |
| kočeni, kočene, kočena | |
Definicija
| 1. | (što) usporavati, zaustavljati kretanje vozila |
| 2. | (koga, što) pren. usporavati, otežavati razvoj događaja, provođenje nekog plana itd. |
| 3. | (se) a. postajati ukočen, gubiti gipkost (o tijelu ili dijelovima tijela) [ruka mu se koči] b. postajati ukočen zbog neke emocije (bijesa, užasa itd.) [kad se toga sjeti, koči se od straha] c. zaustaviti se u nekom djelovanju [stalno sam se kočio da mu ne kažem što mislim] d. praviti se važan; napuhavati se, prsiti se, šepiriti se |
Etimologija
✧ od starijega *kolčiti, v. kolac
