kȁčiti
kȁčiti nesvrš. 〈prez. -īm, pril. sad. kȁčēći, gl. im. kȁčēnje〉
Izvedeni oblici
| Nesvršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| kačiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | kačim |
| 2. | kačiš |
| 3. | kači |
| množina | |
| 1. | kačimo |
| 2. | kačite |
| 3. | kače |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | kačit ću |
| 2. | kačit ćeš |
| 3. | kačit će |
| množina | |
| 1. | kačit ćemo |
| 2. | kačit ćete |
| 3. | kačit će |
| imperfekt | |
| jednina | |
| 1. | kačah |
| 2. | kačaše |
| 3. | kačaše |
| množina | |
| 1. | kačasmo |
| 2. | kačaste |
| 3. | kačahu |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | kačio sam |
| 2. | kačio si |
| 3. | kačio je |
| množina | |
| 1. | kačili smo |
| 2. | kačili ste |
| 3. | kačili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam kačio |
| 2. | bio si kačio |
| 3. | bio je kačio |
| množina | |
| 1. | bili smo kačili |
| 2. | bili ste kačili |
| 3. | bili su kačili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | kači |
| množina | |
| 1. | kačimo |
| 2. | kačite |
| glagolski prilog sadašnji | |
| kačeći | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| kačio, kačila, kačilo | |
| kačili, kačile, kačila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| kačen, kačena, kačeno | |
| kačeni, kačene, kačena | |
Definicija
| 1. | (što) hvatati kakvom kukom ili sponom, učvršćivati za to načinjenom iglom, užetom, kukama i sl. [kačiti vagone; kačiti značku (u zapučak)] |
| 2. | (se komu) nametati komu svoje društvo, nametati se, prišivati se, usp. zakačiti, prikačiti |
| 3. | (se) voziti se stojeći ili sjedeći na spoju, rudi vozila, vješati se |
Etimologija
✧ ? prasl. *kačiti (slov. kačiti: dražiti)
