zàkačiti
zàkačiti (se) svrš. 〈prez. -īm (se), pril. pr. -īvši (se), prid. trp. zàkačen〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
zakačiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | zakačim |
2. | zakačiš |
3. | zakači |
množina | |
1. | zakačimo |
2. | zakačite |
3. | zakače |
futur | |
jednina | |
1. | zakačit ću |
2. | zakačit ćeš |
3. | zakačit će |
množina | |
1. | zakačit ćemo |
2. | zakačit ćete |
3. | zakačit će |
aorist | |
jednina | |
1. | zakačih |
2. | zakači |
3. | zakači |
množina | |
1. | zakačismo |
2. | zakačiste |
3. | zakačiše |
perfekt | |
jednina | |
1. | zakačio sam |
2. | zakačio si |
3. | zakačio je |
množina | |
1. | zakačili smo |
2. | zakačili ste |
3. | zakačili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam zakačio |
2. | bio si zakačio |
3. | bio je zakačio |
množina | |
1. | bili smo zakačili |
2. | bili ste zakačili |
3. | bili su zakačili |
imperativ | |
jednina | |
2. | zakači |
množina | |
1. | zakačimo |
2. | zakačite |
glagolski prilog prošli | |
zakačivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
zakačio, zakačila, zakačilo | |
zakačili, zakačile, zakačila | |
glagolski pridjev pasivni | |
zakačen, zakačena, zakačeno | |
zakačeni, zakačene, zakačena |
1. | (koga, što) a. dohvatiti kukom b. okrznuti, jače dirnuti ili oštetiti po površini (o čemu oštrom ili opasnom, o metku i sl.); zakvačiti |
2. | (koga) žarg. a. dirnuti, pecnuti, uputiti riječi prijekora, poruge i sl. b. dovesti u nezavidan položaj, oštetiti |
3. | (se s kim) posvaditi se, ući u kavgu; zakavžiti se, zakvačiti se |