Faust VRANČIĆ
Dictionarivm qvinqve nobilissimarvm Evropæ lingvarvm,
Latinæ, Italicæ, Germanicæ, Dalmatiæ & Vngaricæ (1595)
predgovor: [prema: Faust Vrančić, Dictionarium..., Novi Liber, Zagreb 1992 (pretisak)]
Avthor Benigno Lectori Salutem.
Slavonicam tantùm atque Vngaricam linguam, hoc meo libello compræhendere institueram, reliquæ enim satis hactenus uulgatæ & excultæ sunt, ideo acta agere, si eas adiungerem uidebar. Verùm cum plurimis me rem gratam facturum existimarem: eas quoque addidi, tantò facilius, quod non ex alieno penario mihi depromendæ erant. De ijs multa præfari non libet, sed tantùm paucis admonere, quo modo tibi uocabula trium posteriorum, ut ea rectè pronuncies, legenda sint.
Teuthonica igitur lingua, quantum ego animaduertere potui, ab ijs populis Germaniæ, qui ad Septentrionem, & Occidentem degunt, sicuti scribitur ita plerumque & pronunciatur; ab ijs uerò qui ad Orientem & Meridiem sunt aliter exprimitur. Regulas eius rei, mihihomini peregrino dare, non satis licet; tuæ tamen commoditati studens, paucis aliquid insinuabo. Hi pro littera A sæpius O, prò E, A proferunt; ita pro V, consonante F; pro dupplici VV, B; pro B, P; Sch pro sola littera S, sed graui sibilo prolata.
In Dalmatica lingua littera C. uarijs modis, & à Latino usu diuersis effertur. Nunc enim acuto, nunc graui, nunc obtuso sono id facere oportet. Nos aliam rationem, qua id tibi innotesceret, faciliorem non habuimus, quàm ut alias eius significationis litteras, eidem adiungeremus, quæ tamen haud diuiso sed coniuncto sono pronunciatur, idque in hunc modum Cz, Cs, Ch, quarto modo eodemque alijs uisitato K, exprimitur. Littera X, pro S, utimur, quando spiritum attrahendo eam effere uolumus, ut in dictione Latina Miserere, nos enim eam sic scriberemus: Mixerere.
Lingua Vngarica diuersum ab omnibus cæteris diphtongum habet, quem nos sic: Eü notauimus, is non dupplici sed uno, qui tamen de utraque littera participet, sono efferi debet. Apud eos Ch, idem ualet quod apud Dalmatas Cs.
In utraque lingua ad differentiam uocalium, I consonantem sic: Y, y, notauimus: u uerò sic v. S acutum S, uel sic sz, graue sic: ss posuimus. Vocales longas, ut cognoscantur, plerumque duplicauimus; compositas dictiones, ad perspicuitatem, hac virgula distinximus.
Quod verò omnibus cæteris Slauonicæ linguæ idiomatibus, (quæ latè per totam Europam ramos suos pandens, à mari Adriatico in Asiam ad incognita septentrionis vsque littora extenditur) Dalmaticum prætulerim; eacausa est, quod inter reliqos purissimum sit, quemadmodum inter Italica Hetruscum. Dalmatiam autem non ijs limitibus hic constringo, quos ei hodie iniquitas temporum angustissimos posuit, sed quibus olim terminabatur. Habebat enim à Meridie Mare Adriaticum, à Septentrione fluuios Drauum, & Danubium, ab Occidente Germanos, & Italos, ab Orie(n)te uerò Macedones, & Thraces. Nunc in Damatiam, Croatiam, Bosinam, Slauoniam, Seruiam, & Bulgariam diuitur. Ex his finibus puritatem linguæ suæ quam habent, una cum primis Ducibus suis Leho & Cseho, Poloni & Bohemi receperunt; hinc Diuus Hyeronimus, qui latinis simul & suæ nationis hominibus, sacros interprætatus est libros, ac nouo expressit charactere originem suam habuit: hinc Cyrillus ille, qui alio charactere postea idem præstitit, quo non solum Dalmatæ, qui Græcorum religionem sectantur, sed & Rutheni seu Moscouitæ, & Valacchi hodie passim vtuntur.
prijevod:
Autor pozdravlja dobronamjernoga čitatelja.
Odlučio sam u ovoj svojoj knjižici objasniti samo slavenski i mađarski jezik. Naime ostali su do sada već dovoljno poznati i obrađeni, te bi se činilo da radim obavljeni posao, kad bih i njih pridodao. Doista smatram da ću učiniti mnogima korisnu stvar: dodao sam i njih, utoliko lakše što ih nisam morao uzeti iz tuđe ostave. O njima ne treba unaprijed mnogo pričati, već samo ukratko upozoriti kako trebaš čitati riječi iz tri preostala jezika, da bi ih ispravno izgovarao.
Dakle, njemački jezik, koliko sam ja mogao utvrditi, oni germanski narodi koji žive na sjeveru i zapadu izgovaraju većinom onako kako ga i pišu; a oni koji su na istoku i jugu drukčije se izražavaju. Ne mogu ja, koji sam stranac, o toj stvari propisivati pravila. No budući da mi je stalo da tebi olakšam, ukratko ću ponešto naznačiti. Oni umjesto slova A češće izgovaraju O, a umjesto E, A. Tako i umjesto suglasničkog V, F; umjesto dvostrukog VV izgova raju B; umjesto B, P; SCH se izgovara umjesto jednostavnog slova S, ali s teškim šumom.
U dalmatinskom se jeziku slovo C izgovara na različite načine, i to drukčije nego po latinskom običaju. Naime, jednom to treba napraviti s oštrim zvukom, jednom s teškim, a jednom opet s muklim. Nemamo drugog, lakšeg načina, kako bi to tebi postalo jasnije, nego da tome istome pridodamo druga slova toga značenja, s time da se ipak izgovara ne odvojenim, nego spojenim zvukom, i na taj se način izražava CZ, CS, CH, a kao četvrto, na isti se način drugima pridodaje K. Slovom X se služimo umjesto S kada ga želimo izgovoriti zadržavajući dah, kao u latinskom izrazu Miserere, koju bismo mi zapisali: Mixerere.
Mađarski jezik ima dvoglas različit od svih ostalih kojega smo mi zabilježili ovako: Eü. Njega treba izgovarati ne dvostrukim već jedinstvenim zvukom, koji ipak ima nešto od oba slova. Kod njih CH vrijedi isto što i u dalmatinskom CS.
U oba smo jezika zbog razlikovanja samoglasnika ovako zabilježili suglasničko I: Y, y, a suglasničko U kao V. Za oštro smo S stavili S ili SZ, a za teško S stavili smo SS. Da bi se raspoznali dugi samoglasnici, većinom smo ih udvajali; složene smo izraze, radi jasnoće, označavali tildom.
Ovo je razlog zbog kojeg sam dalmatinski, pretpostavio svim drugim idiomima slavenskoga jezika (koji širi svoje grane pružajući se nadaleko po cijeloj Europi, od Jadranskoga mora u Aziju, sve do nepoznatih sjevernih obala): najčišći je od svih ostalih, kao i toskanski među talijanskima. Dalmaciju pak ne ograničavam na one vrlo uske granice, koje su joj danas postavile nepovoljne prilike, nego na one kojima je nekoć bila omeđena. Imala je naime s juga Jadransko more, sa sjevera rijeke Dravu i Dunav, sa zapada Nijemce i Talijane, a s istoka Makedonce i Tračane. Sada se dijeli na Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu, Slavoniju, Srbiju i Bugarsku. Onu čistoću svojega jezika, koju sada imaju, Poljaci i Česi primili su iz ovih krajeva zajedno sa svojim prvim vođama, Lehom i Čehom. Odavde vuče svoje podrijetlo i Sveti Jeronim, koji je Latinima i ljudima svojega naroda protumačio i novim pismom zapisao svete knjige. Odavde je i onaj Ćiril, koji je kasnije to isto iskazao drugim pismom, kojim se danas posvuda služe ne samo Dalmatinci, koji slijede grčku vjeru, nego i Ukrajinci i Rusi, te Vlasi.
(Prevela Maja Rupnik)
Ovo je djelo Šibenčanina Fausta Vrančića (1551–1617) prvi veći samostalni rječnik hrvatskoga jezika tiskan 1595. u Mlecima. Riječi su raspoređene u 5 stupaca – polazišni latinski i ostale – talijanski, njemački, hrvatski i mađarski. Na kraju se nalazi i popis »dalmatinskih« (a zapravo slavenskih) riječi u mađarskom jeziku. Hrvatski se jezik naziva dalmatinskim, a predstavlja ga ikavsko čakavsko narječje s nešto štokavskih elemenata. Rječnik sadrži ukupno otprilike 3500 hrvatskih leksema.
