Hrvatski jezični portal

Antun Branko ŠIMIĆ
E
(1918)

[Antun Branko Šimić, Sabrana djela, Knjiga III, Proza II,
Rani napisi, str. 418-421. Znanje, Zagreb 1960]

Anketa Skerlića o dijalektu zajedničkom u literaturi jugoslavenskoj, postavljena pre nekoliko godina, dobronamerna, rešena već onda, uglavnom, za sve one koji jesu nešto, i ponovljena pred neko vreme dala jedan nesretan čas da mogu svi naši filolozi napunjati malone sve naše revije i sve naše novine suvišnostima i nesnosnostima. Ko pita naše filologe za njihova »mišljenja«? Šta je briga sve nas za mišljenja filologa kakvih? Jugoslavijo, zar tebi i filolozi imaju nešta da kažu! Oni koji svojom sterilnom naukom, sterilnijom i od same arheologije takozvane, stoje izvan onoga što je život duha, izvan svega onoga što se nije okamenilo nego se kreće: postaje. Ti filolozi takozvani uvek su kasali za kulturom i vremenom; ne znajući da se na njih niko i ne obazire i da niko ne sluša šuma njihovih koraka.

Svakiput kad ih sreća zapane, oni se raspišu, raspričaju, rasprskavaju se u razglabanjima koja, izrasla iz nikoga, nisu ništa i ni za koga. Trebalo bi pitati kakva đavola, koji se razume u profetstva, dokle će oni, u nas, disputovati o ekavskom ili ijekavskom dijalektu. Njihova je suvišna filološka disputacija postala jedna dosada, i potreba je da se protestuje. Motivi nekog bogdaprosti kakvi, bezbrojni, neuračunljivi, vredni samo za filologe, neodlučnost, besmislenost, bezvoljnost, neživotnost, nepokretnost sadržaj su njihovih članaka. Nikada živo, puno, uvereno i uverljivo i sa značenjem jednim mišljenje jedno svoje. Oni su i za ekavski i za ijekavski dijalekt u isti mah, ponajviše; to će reći oni bi voleli da sve ostane »po starome« no nemoćni i bez pokretnosti, bez vere, oni se boje da to kažu i onda zaobilaze, doterujući kadšto donakraj jedne komike neuporedive (M. Stojković neki, u Hrvatskoj Njivi, napriliku). Mrtva mišljenja mrtvih duhova.

Iz jednog filološkog članka u Hrvatskoj Njivi, napisana s tendencijom da ne samo ne krene nego da zaustavi stvari:

Po mom mišljenju bila bi velika šteta, da se iz književnosti ukloni taj lijepi govor kakav je ijekavski.

Koji Srbin ne uživa u muzikalnosti i ljepoti onoga (ijekavskoga) jezika?

Samo neka najprije filolozistalno uglave, gdje treba pisati ovako, gdje onako, pa će se već lako naučiti.

Misli li ovaj gospodin filolog da je potrebno da se čuje baš i njegovo mnijenje? Navlastito, kad je njegovo »mnijenje« da sve bude »kao i dosada«, i mišljenje čoveka koji nije pisac uopšte i koji će napisati za celoga života nekoliko članaka ako bude nekoliko ovakvih anketa. Zar da nešto odluče i odmere filolozi, koji pored toga što su filolozi, nisu pisci, ni dobri, ni loši, ponajviše, i nasreću. Ako napišu kakvu monografiju uopšte o kakvom nepravilnom genitivu u starih dubrovačkih pisaca ili o etimologiji imena: Relja od Pazara, ne će, valjda, niko reći da su što napisali.

Filološka obrana ijekavskog dijalekta je uvek nevažna i često nasmejava. Tradicija neka. O kad ćemo izbaciti svi iz naših duša tu reč koja uvek čini jednu smetnju. Vuk i Daničić. Zar da se danas pozivamo na Vuka ili Daničića. Filolozi, šta mislite bi li i danas Vuk ili Daničić mislili kao u svoje vreme. Naslanjati se na tradiciju i na misli onih koji su bili često je naslanjati se na jednu mrtvu stvar i na jedne mrtve misli. Načinite da sve stvari budu danas kao u vreme Vuka ili Daničića, i vaše pozivanje na ovu dvojicu ne će biti barem apsurdno.

Naši filolozi brane ijekavski dijalekat i radi »muzikalnosti i lepote«. Naši se filolozi dakle razumeju i u muziku i u lepotu. O filologijo. O muziko razumljiva filolozima. O lepoto. Zabacajući jednu, ne znam kakvom bih je nazvao, tezu da ijekavski dijalekt ima više »muzikalnosti i lepote« nego ekavski, zar da i jezik merimo merilom lepote ili mekoće ili slatkoće. Nisu naši filolozi bez slatkog estetstva, meke su to dušice jedne poklonjene lepoti mekoći i slatkoći. O dušice naših filologa, nije li svakoj naciji »najlepši« njen jezik? Nije li vama »lepši« ijekavski dijalekt jer ste se već na njega priučili, ekavcima »lepši« ekavski jer su ga ili u detinjstvu naučili ili se posle na nj priučili? Jezik je ekspresija u reči i nema ništa zajedno s tom lepotom nekom. Sve, sve, sve je tačna ekspresija u reči koja je razumljiva onima kojima treba da je razumljiva, i besmislica je »lepa« ili »lepša« ekspresija ako ne znači tačna ili tačnija ekspresija osećaja ili misli. Ako pišem ekavskim dijalektom pišem njime radi posve drugih motiva nego li su ti izmišljeni, estetski nekakvi. Estetstvo, lepotu, slatkoću, mekoću ostavljam dušicama naših filologa, naučnih usedelica u ovom slučaju.

Jedna odluka najvažnija i jedina o zajedničkom dijalektu je jedna odluka naših pisaca; dakako.

Dovoljno je jasno koji će dijalekat da nam bude zajednički ako kažemo da većina naših najboljih pisaca pišu ekavskim dijalektom, da rođeni »ijekavci« postaju »ekavci« (Dučić, Mitrinović, V. Milićević) da nijedan »ekavac« ne postaje »ijekavac« i po tom da je svaki dan sve više »ekavaca«, sve manje »ijekavaca« u literaturi.

Ako dakle samo, većim delom, lošiji pisci pišu ijekavskim dijalektom, ko će da spasi ijekavski dijalekt? Filolozi? loši pisci? muzikalnost? lepota, slatkoća, mekoća?

Pregaziće se bez sentimentalnosti i bez slabosti za neku izmišljenu tradiciju preko ijekavskog dijalekta, preko filologa, loših pisaca, preko muzikalnosti, lepote, slatkoće, mekoće.

(Dva tri neodlučna koji pišu i jednim i drugim dijalektom, odlučiće se nakoncu, ipak, razume se, za onaj dijalekt koji pobedi; ma da sada u tom svomu obostranstvu sećaju na onoga Lukijana Mušickoga koji je u istoj reči pisao jedno latinsko drugo ćirilsko slovo naizmence.)

Ne čekajući šta će reći filolozi mlađi su pisci nekada »ijekavci« počeli da pišu ekavskim dijalektom. Za njih je taj problem rešen, i oni idu dalje. Ostavljajući za sobom dokone kojima je volja da se natežu i da naklapaju. Mladi dobri pisci ne trebaju filologa da ih uče koje će reči upotrebljavati. Upotrebljavaće one reči koje im budu trebale. Ako im bude potreba, oni će stvarati i nove reči; oni će od glagola izdelovati nove imenice, od prideva nove glagole, od imenica nove prideve; sve onako kako to »dosada« nije bilo; na užas i na uprepaštenje filolozima koji jezik drže za stvar iz muzeja, kao nešto što stoji, a ne što se stvara i postaje. Moj jezik nije jezik kakva filologa. Jezik je život nerazumljiv filolozima.

Po odluci naših najboljih pisaca i po broju naroda koji njime govori (kajkavci i Slovenci pripadaju ovamo takođe) i po tome što je ijekavski dijalekt jedna nemogućnost da bude zajedničkim jezikom, jasno je da je ekavski dijalekt jezik Jugoslavije. Problem teški zasada Slovenaca i lakši ćirilice, umesto koje treba da se zajednički prihvati latinica, rešiće vreme, kako je to dobro rekao g. Vladimir Ćorović u jednom članku (u Književnom Jugu), koji jedini od svih u poslednje vreme napisanih nije bio suvišan i kazao sve što ima reći o stvarima. Svi filolozi i pre i posle g. Ćorovića kazali su da nisu trebali ništa da govore.

Za filologe imamo samo jedan pucanj u njihove filološke mozgove i

Idemo dalje.

Jedan od najžešćih napada na hrvatske filologe koji su tada mlade hrvatske književnike zagovornike ekavice s pravom upozoravali da se do hrvatskoga i srpskog jezičnog jedinstva ne može doći jednostavnom zamjenom ćirilice latinicom te napuštanjem (i)jekavice i prihvaćanjem ekavice.