Hrvatski jezični portal

Janko DRAŠKOVIĆ

Disertatia iliti razgovor

U Karlovcu, pritiskano slovima Joana Nep. Prettnera 1832.
[Matica hrvatska, Karlovac 1991, str. 47-48]

PRIDSLOVJE

Ja odaberem za moj razgovor naški jezik, želeći dokazati da mi narodnog jezika imademo u kojemu sve izreći moguće jest što srdce i pamet zagteva. Dijalekta pako ovoga kao običnoga u pismoznanju starinskomu i kao punijega izvolio jesam. Priložena tabela dokazuje da on i najhodniji jest u Slavo-Hrvatih, kao narodu naših kraljevinah. On mora i najhodniji biti, jer ga Slavonac, krajišni Hrvat, Primorac, Prikupnik, Dalmatinac, Bosanac, Crnogorac i oni Hrvati koji se Wasser-Kroaten zovu i po Mađarske zemlje rasuti jesu, jednako govore. Sve knjige starije koje u Zagrebu, Požege, Splitu, Mletkih i Dubrovniku utišnjene jesu i mašna kniga senjske i drugih primorskih biskupijah sve u istomu dijalektu liepo pisane jesu, i jere ovoga dijalekta nigdo prebivajući u drugom kotaru ne promini, gdje protivno, oni pomiešanoga dijalekta govoreći svojega odmar kao manje krasnoga s ovim promine, kad se ga nauče, kao ja, koji u Zagrebu rođen jesam.

Ortograf pako također iz starih knigah složio i popravio jesam, budući mi se zagrebački iz mađarskoga, dalmatinski pako iz talijanskoga uzajmljeni i za oto nedovolni vide. Ufam se, uvjerjeni štioci, od vašega domorodoljubja, da vi meni prostili budete ovo usuđenje moje. Vi ćete nekoje vama neobične rieči u ovomu razgovoru najti; one ele niesu inokrajne, jere se u svakome staromu riečoslovniku nalaze. To jest potvrda da ovaj naš jezik u starije doba hodniji bio jest neželi našim viekom. Ovo ufano nije dika za nas. Ele ovu pregrešku vi lahko s voljum popraviti i u domorodskom kniževstvu bratju vašu slavsku sjevernu stigli budete, od kojega kniževstva negda silni rati, kasnije pako nemar vaša (osobito od božjeg kumira živuće, kojih bi to se dotikalo) vas priečila jesu. Ele uzdam se da vi duglje glasa neimatja narodnog jezika potvrditi činom ne budete tili. Pozivljam indi sve domorodce da pišu gledeć liepo crkveno maševanje koje mi u našemu jeziku imademo, i da se ne brinu zarad nadsuda onih koji tome lieni jesu, ali koji djetinsko predsuđe k svojemu baštinjenomu siromaškomu dijalektu imadu. Stara jest zagadka: »errando discimus« i za oto ufanje ne gubivam da vi i moje rieči kao prve preoštro obsudili ne budete. Nit se namah preosvršenstvo ne učini, nego pamet i trud sve težanje s vrimenom izvisi i nadari.

Djelo u kojemu autor, s jedne strane zagovara hrvatsko jezično i pravopisno jedinstvo, dok s druge potvrđuje da je hrvatski jezik već osposobljen i za druge komunikacijske potrebe osim književnih.