prof. dr. Marko Samardija
NAD STOLJEIMA HRVATSKOGA JEZIKA
U prvome, latinsko-hrvatskome dijelu svoga Gazofilacija (=riznica), jednoga od najboljih u dugome nizu vrijednih starijih rjenika hrvatskoga jezika, Ivan Belostenec za rije dictionarium kae itatelju (itateljici) da je to rechih na red posztavlyena knyiga, vuchecha, kay vszaka diachka (tj. latinska - M. S.) rech z-drugem jezikom znamenuje, ali i da je to ova iszta knyiga kẉ vu rukah imas. Knjiga koju itatelj(ica) dri u ruci itajui ove retke upravo je onakva kakvom je opisuje Belostenec (rechih na red posztavlyena knyiga), dakle knjiga u kojoj se na dostupan nain nude osnovni podaci o tisuama i tisuama imena i hrvatskih rijei, rijei iz opega leksika i strukovnih nazivlja, razliitih po podrijetlu i starosti, po stupnju prilagodbe i estoi upotrebe. Mnoge su od tih rijei neposredni, pouzdani, a nerijetko i jedini svjedoci postojanja hrvatskoga jezika od davne davnine, potvrda njegove prisutnosti na kamenu ili pergameni, u kraim ili duim, na poetku preteito crkvenim, a poslije preteito svjetovnim zapisima koji do nas esto nisu ni doli cijeli nego tek u veim ili manjim odlomcima. Ostavimo li postrani rana stoljea hrvatske prisutnosti na sadanjim prostorima, o emu inae postoje vrlo oskudna pouzdana svjedoenja pa se stoga i nazivaju tamnima, vrijeme od Baanske ploe poneto je izdanije potvrdama dokumentarne vrijednosti. Te potvrde, istina, vie posvjedouju da se onda hrvatskim pisalo (a posredno i da se njime govorilo) te da je ve tada upravo tako nazivan (Razvod istarski, Vinodolski zakon), a zamjetno oskudijevaju dokazima o drutvenome (sociolingvistikome) poloaju hrvatskoga jezika u stoljeima u kojima su mu takmacima u prestinosti bili ponajprije latinski i staroslavenski.
S kraja 15. stoljea dopro je do nas bolni jauk mnogo grenoga Martinca popa, plemenem Lapanina koji, u zapisu umetnutu u brevijar!, nedugo nakon Krbavske bitke (4. rujna 1493) o tadanjim hrvatskim prilikama svjedoi tvrdnjom da Turci nalegoe na jazik hrvatski posilajui zastupi velike. Tako e poeti dva stoljea ucviljene Hrvatske (plorantis Croatiae saecula duo) na ijoj e se polovici na hrvatskome jezinom prostoru, u granicama uspostavljenima ishodom Sisake bitke (22. lipnja 1593), postupno zapoeti oblikovati dva knjievna (pisana) jezika: s kajkavskom osnovicom u habsburkome dijelu hrvatskih zemalja i sa snanim utjecajem isusovakoga kolstva, a sa tokavskom osnovicom na podrujima pod Osmanima i Presvi jetlom (Mletakom Republikom) s odluujuom ulogom franjevaca redodrave Bosne Srebrenike te u Dubrovakoj Republici. U to e vrijeme, izvan hrvatskih krajeva, ali iz pera hrvatskih autora, svjetlost dana ugledati prvi vei rjenik hrvatskoga (petojezini Dictionarium ibenanina Fausta Vrania objavljen u Mlecima 1595) i prva, latinski pisana gramatika (Institutiones linguae Illyricae Paanina Bartola Kaia objavljena u Rimu 1604), djela koja su, svim tekoama usprkos, hrvatski jezik trajno svrstala na filoloku kartu Europe.
Mora se takoer spomenuti da su se hrvatski jezik i knjievnost njime pisana dugo morali suoavati s dvama trojstvima: idiomskim (akavsko-kajkavsko-tokavskim) i grafijskim (irilino-glagoljino-latininim). Razlike iz prve skupine nastojali su u 17. stoljeu prevladati pisci ozaljskoga jezino-knjievnoga kruga oko Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, ali su njihova nastojanja naprasno prekinuta nakon neuspjeha urote (1671) i glavosijeka njezinih voa.
Prva polovica 18. stoljea, nakon Karlovakoga (1699) i Poarevakoga mira (1718), donijet e novi zamah u leksikografiji (objavljeni su rjenici Ardelia della Belle, Franje Sunika i Andrije Jambreia te, postumno, Ivana Belostenca), dok e druga po lovica donijeti prosvjetiteljstvo, a s njime i bitno funkcionalno irenje hrvatskoga jezika obiju osnovica potvreno nizom knjievno nevanih, ali za uvrenje polifunkcionalnosti jezika iznimno vanih djela.
Konano, kraj 18. stoljea donijet e i prvo izravno uplitanje politike u drutveni poloaj hrvatskoga jezika. Zato meu dokumentima o hrvatskome jeziku i njegovome sociolingvistikom poloaju posebno mjesto ima jedan u kojemu se hrvatski uope ne spominje! Naime, kad je budimski sabor na samu poetku kratke vladavine (1790-1792) cara i kralja Leopolda II predloio da maarski jezik postupno postane uredovnim u Ugarskoj i Hrvatskoj, hrvatski su nunciji taj prijedlog otklonili izjavom (Declaratio ex parte nunciorum Regni Croatiae) u kojoj, dananjemu itatelju neobino, brane i hvale - latinski jezik. Hrvatski nunciji ne trae tada da se upotreba latinskoga jezika i dalje zadri u javnim poslovima samo zbog toga to je latinski stoljeima jezik zapadnoeuropske uljudbe i zato posve udomaen, nego i zbog toga to su svjesni injenice da Hrvati tada imaju dva podosta razliita i u visokome stupnju ustaljena knjievna jezika: jedan kajkavske osnovice na sjeverozapadnome, a drugi tokavske osnovice na ostalome dijelu hrvatskoga jezinog podruja. U takvoj situaciji zagovarati hrvatski kao protuteu maarskomu znailo bi istodobno preuzeti odgovornost za izbor izmeu dviju spomenutih knjievnojezinih mogunosti, a to je iz mnogih razloga tada bilo gotovo nemogue. Stoga je konana odluka u korist knjievnoga jezika tokavske osnovice kao opehrvatskoga, u posve drugaijim prilikama, nakon to je uobliena svijest o hasznovitosti piszanya vu domorodnom jeziku, donesena gotovo pola stoljea poslije, u vrijeme hrvatskoga narodnoga preporoda.
Takoer u preporodno vrijeme, uglavnom nastojanjem Ljudevita Gaja, rijeena su glavna pitanja oko ureenja hrvatskoga latininoga slovopisa (grafije). Preporoditelji e iznijeti i preteit dio tereta u nastojanju da se hrvatskomu prizna status diplomatikoga (=slubenoga) jezika namjesto latinskoga, to e prihvatiti i posljednji staleki sabor potkraj 1847. i prvi narodni god. 1848, drugi na poetku banovanja Josipa Jelaia, a na temelju 6. toke Narodnih zahtvanja kojom se trailo uvedenje narodnoga jezika u unutarnje i izvanjsko upravljanje kraljevinah naih i zajedno u sve vije i manje uionice.
Bachov apsolutizam (1849-1860) odgodio je provedbu spomenutih odluka Hrvatskoga sabora za desetak godina. Gotovo na samome poetku apsolutizma skupina hrvatskih, srpskih i slovenskih filologa i knjievnika odrala je u Beu, 28. oujka 1850. neslubeni sastanak i na njemu potpisala zakljuke poznate kao beki knjievni dogovor. Bila je to za suvremenike, pa i u desetljeima poslije, samo nevana epizoda, koja je tek od kraja 19. i, navlastito, u 20. st. esto mistificirana i proglaavana vanom, pa i povijesnom.
Tako je stjecajem prilika tek god. 1860, nakon Listopadske diplome i jo odlunije nakon pisma Franje Josipa banu Josipu okeviu od 5. prosinca 1860. (...naredjujem da hrvatsko-slavonski jezik ima i kod namjesnitva i kod banske stolice valjati kao slubeni i uredovni, i to u nutarnjoj slubi i u obenju s ostalimi politikimi i slubenimi oblastmi...), poelo stvarno uspostavljanje hrvatskoga jezika kao slubenoga i uredovnoga, ali i tada samo za bansku Hrvatsku i Slavoniju, dok e se u drugim dijelovima hrvatskoga jezinog podruja (Vojna granica, Dalmacija, Istra) sociolingvistiki poloaj hrvatskoga jezika tek nakon toga postupno poeti pribliavati stanju u krajevima pod banskom vlau. O slubenome nazivu slubenoga jezika Hrvatski je sabor raspravljao na svome zasjedanju koje je trajalo od 15. travnja do 11. studenoga 1861. Problem je na 13. sjednici (18. svibnja 1861) otvorio Ivan Kukuljevi Sakcinski prijedlogom glede uvedenja narodnog jezika, o emu je Sabor vrlo iscrpno raspravljao na svojoj 58. sjednici 10. kolovoza 1861. Iako je za sabor iz 1861. reeno da je iznimno vaan jer su na njemu poloeni temelji za novu, modernu Hrvatsku (J. idak), za izbor naziva slubenoga jezika to se nikako ne moe rei, jer je nakon niza iznesenih prijedloga (narodni, hrvatski, hrvat sko-slavonski, hrvatsko-slavonsko-srbski, hrvatsko-srbski, hrvatski oli srbski, jugoslovjenski, jugoslavenski) u poznati saborski lanak LVIII. O narodnom jeziku prihvaen naziv jugoslavenski jezik. Premda je tadanji kancelar Ivan Maurani prije negoli je zakljuak upuen kralju na odobrenje naziv jezika promijenio u hrvatski, kralj spomenuti saborski zakljuak ipak nije prihvatio, za to glavni razlog po svoj prilici nije toliko bio sam naziv (hrvatskoga!) jezika, koliko pretpostavka da e se tako bitno smanjiti podruje upotrebe njemakoga jezika.
Kad je u drugoj polovici ezdesetih godina 19. stoljea prevladalo miljenje o potrebi dualnoga preureenja Habsburke Monarhije i to ozakonjeno austro-ugarskom nagodbom (1867), pitanje slubenoga jezika u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji ponovno je aktualizirano u vezi s hrvatsko-ugarskom nagodbom (1868) u kojoj se poloaj i upotreba hrvatskoga odreuju u ak pet lanaka (l. 56-60). Nagodba je ostala temeljnim dokumentom o slubenome poloaju hrvatskoga jezika sve do kraja Austro-Ugarske Monarhije usprkos brojnim hrvatsko-maarskim jezinim nesporazumima koji protkivaju vei dio zadnjih desetljea u zajednikoj dravi.
Vrijeme od preporoda prema kraju 19. stoljea u hrvatskoj se filologiji uobiajeno naziva vremenom filolokih kola jer se u to doba, nerijetko u vrlo estokim polemikama, oblikovalo nekoliko u koje emu razliitih pogleda (kola) na izgradnju opehrvatskoga standardnoga jezika uz jasno profiliranje i suprotstavljanje dviju koncepcija njegova pravopisa. Potkraj 19. stoljea u hrvatskoj su filologiji, uz izravnu pomo unionistike politike, dominantnim pravcem postali hrvatski vukovci, nekritiki nasljedovatelji i hvalitelji Vuka Stefanovia Karadia i Đure Daniia (Franjo Ivekovi, Ivan Broz, Pero Budmani, Armin Pavi, Tomo Mareti, Vatroslav Roi). Utjecaj djelatnosti i djelȃ hrvatskih vukovaca protegnuo se duboko u 20. stoljee i tako izravno, nakon 1918, pripomagao razvoju jezinoga unitarizma koji je najjasniji u dvjema ustavnim odredbama o slubenome jeziku (srpsko-hrvatsko-slovenaki!) u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i njezinu produetku Kraljevini Jugoslaviji. A te e ideje, nakon relativno kratkih i meusobno u velikoj mjeri razliitih epizoda za Banovine Hrvatske (Drutvo Hrvatski jezik, Pokret za hrvatski knjievni jezik), Nezavisne Drave Hrvatske i avnojske Jugoslavije, bitno utjecati na slubenu (unitarnu) jugoslavensku jezinu politiku od poetka pedesetih do sredine ezdesetih godina 20. stoljea, tj. od vremena uoi ankete Letopisa Matice srpske i novosadskoga dogovora (1954) do Deklaracije o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika (u proljee 1967), a dijelom sve do poznatoga lanka o jeziku u Ustavu SR Hrvatske god. 1974.
Ali i kad se filmskom brzinom prolazi kroz neprilike to su ih donijele godine i desetljea netom minuloga stoljea, ne smiju ostati nespomenute neke vane epizode poput Skerlieve ankete (1914) i s njom tijesno povezane pojave hrvatskih knjievnika koji su zagovarali (i prakticirali!) ekavicu kao knjievni izraz (1915-1928; v. lanak E A. B. imia) te prvo unificiranje pravopisa (1928). Nadalje tu su, u drugoj Jugoslaviji, duge polemike oko provedbe zakljuaka novosadskoga dogovora i odustajanje Matice hrvatske od njega (1960-1971), pa polemike oko koncepcije zajednikoga rjenika Matice hrvatske i Matice srpske (1968-1971) ukljuujui i neuspio pokuaj novoga dogovora (4. i 5. sijenja 1969). Spomenuti se svakako moraju i sporovi oko pravoga smisla spomenutoga 138. lanka Ustava SR Hrvatske s prijedlozima za njegovu promjenu kao i Zakljuci o jezinoj politici u SFRJ obznanjeni 18. travnja 1986. u Zagrebu na posebnoj sjednici predstavnika tadanjih republikih i pokrajinskih komiteta SKJ. Toga opirnog, ali jezino i sadrajno nepopravljivo loe sroena dokumenta odmah su se odrekla obojica na sjednici prisutnih kroatista (v. Danas, br. 219 i 221 iz god. 1986).
Napokon, lapidarna formulacija prvoga stavka 12. lanka Ustava Republike Hrvatske iz prosinca 1990. s jedne je strane toka na i svih dotadanjih sporova i prijepora, polemika i nesuglasja, a s druge, poetak novog i posve drugaijega razdoblja u drutvenoj povijesti hrvatskoga (standardnog) jezika.
Na pragu 20. stoljea A. G. Mato je ustvrdio da je i (hrvatski) jezik produkt nae zemlje kao i mi i da je proizvod odnoaja Hrvata prema Hrvatskoj, prema polju, gori, umi i zraku, prema naim cvjetiima i naim planetima te da zbog toga ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osobine nae zemlje: buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana rumarina, tuan kao kraka udolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naih uma i tragika naeg mora. Iako izbor dokumenata o davnoj i nedavnoj prolosti hrvatskoga jezika svojom glavninom ne daje povoda pjesnikim zanosima, to nikako ne znai da se s tim dokumentima, s njihove pounosti, nije korisno upoznati.
