izmàknuti
izmàknuti (se) svrš. 〈prez. ìzmaknēm (se), pril. pr. -ūvši (se), imp. izmàkni (se), prid. rad. izmàknuo/ìzmakao/ìzmakla (se) ž, prid. trp. ìzmaknūt〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
izmaknuti | |
prezent | |
jednina | |
1. | izmaknem |
2. | izmakneš |
3. | izmakne |
množina | |
1. | izmaknemo |
2. | izmaknete |
3. | izmaknu |
futur | |
jednina | |
1. | izmaknut ću |
2. | izmaknut ćeš |
3. | izmaknut će |
množina | |
1. | izmaknut ćemo |
2. | izmaknut ćete |
3. | izmaknut će |
aorist | |
jednina | |
1. | izmaknuh / izmakoh |
2. | izmaknu / izmače |
3. | izmaknu / izmače |
množina | |
1. | izmaknusmo / izmakosmo |
2. | izmaknuste / izmakoste |
3. | izmaknuše / izmakoše |
perfekt | |
jednina | |
1. | izmaknuo sam |
2. | izmaknuo si |
3. | izmaknuo je |
množina | |
1. | izmaknuli smo |
2. | izmaknuli ste |
3. | izmaknuli su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam izmaknuo |
2. | bio si izmaknuo |
3. | bio je izmaknuo |
množina | |
1. | bili smo izmaknuli |
2. | bili ste izmaknuli |
3. | bili su izmaknuli |
imperativ | |
jednina | |
2. | izmakni |
množina | |
1. | izmaknimo |
2. | izmaknite |
glagolski prilog prošli | |
izmaknuvši | |
glagolski pridjev aktivni | |
izmaknuo, izmaknula, izmaknulo | |
izmaknuli, izmaknule, izmaknula | |
glagolski pridjev pasivni | |
izmaknut, izmaknuta, izmaknuto | |
izmaknuti, izmaknute, izmaknuta |
1. | v. maknuti |
2. | (što, se) pomaknuti (se) iz ležišta, maknuti (se) iz pravog položaja |
3. | (se, komu, čemu) izbjeći, eskivirati što, koga [izmaknuti svađi; izmaknuo sam mu; izmaknuo sam se] |
4. | ne ostvariti se [šansa mu se izmaknula, dobit se izmaknula] |