gràničiti
gràničiti nesvrš. 〈prez. -īm, pril. sad. -čēći, gl. im. -čēnje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
graničiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | graničim |
2. | graničiš |
3. | graniči |
množina | |
1. | graničimo |
2. | graničite |
3. | graniče |
futur | |
jednina | |
1. | graničit ću |
2. | graničit ćeš |
3. | graničit će |
množina | |
1. | graničit ćemo |
2. | graničit ćete |
3. | graničit će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | graničah |
2. | graničaše |
3. | graničaše |
množina | |
1. | graničasmo |
2. | graničaste |
3. | graničahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | graničio sam |
2. | graničio si |
3. | graničio je |
množina | |
1. | graničili smo |
2. | graničili ste |
3. | graničili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam graničio |
2. | bio si graničio |
3. | bio je graničio |
množina | |
1. | bili smo graničili |
2. | bili ste graničili |
3. | bili su graničili |
imperativ | |
jednina | |
2. | graniči |
množina | |
1. | graničimo |
2. | graničite |
glagolski prilog sadašnji | |
graničeći | |
glagolski pridjev aktivni | |
graničio, graničila, graničilo | |
graničili, graničile, graničila |
1. | imati zajedničku granicu, nalaziti se na granici; dodirivati se |
2. | dopirati do nečeg drugačijeg [graničiti s glupošću] |