olíčiti
olíčiti (se) svrš. 〈prez. òlīčīm (se), pril. pr. -īvši (se), prid. trp. òlīčen, gl. im. oličénje〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| oličiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | oličim |
| 2. | oličiš |
| 3. | oliči |
| množina | |
| 1. | oličimo |
| 2. | oličite |
| 3. | oliče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | oličit ću |
| 2. | oličit ćeš |
| 3. | oličit će |
| množina | |
| 1. | oličit ćemo |
| 2. | oličit ćete |
| 3. | oličit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | oličih |
| 2. | oliči |
| 3. | oliči |
| množina | |
| 1. | oličismo |
| 2. | oličiste |
| 3. | oličiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | oličio sam |
| 2. | oličio si |
| 3. | oličio je |
| množina | |
| 1. | oličili smo |
| 2. | oličili ste |
| 3. | oličili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam oličio |
| 2. | bio si oličio |
| 3. | bio je oličio |
| množina | |
| 1. | bili smo oličili |
| 2. | bili ste oličili |
| 3. | bili su oličili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | oliči |
| množina | |
| 1. | oličimo |
| 2. | oličite |
| glagolski prilog prošli | |
| oličivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| oličio, oličila, oličilo | |
| oličili, oličile, oličila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| oličen, oličena, oličeno | |
| oličeni, oličene, oličena | |
Definicija
| 1. | (što, se) apstraktan pojam prikazati određenim likom, otjeloviti |
| 2. | (što) obojiti tehnikom ličenja (kistom i bojama), usp. líčiti |
Etimologija
✧ o (b)- + v. lȋk
