orònuti
orònuti svrš. 〈prez. òronēm, pril. pr. -ūvši, prid. rad. orònuo〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
oronuti | |
prezent | |
jednina | |
1. | oronem |
2. | oroneš |
3. | orone |
množina | |
1. | oronemo |
2. | oronete |
3. | oronu |
futur | |
jednina | |
1. | oronut ću |
2. | oronut ćeš |
3. | oronut će |
množina | |
1. | oronut ćemo |
2. | oronut ćete |
3. | oronut će |
aorist | |
jednina | |
1. | oronuh |
2. | oronu |
3. | oronu |
množina | |
1. | oronusmo |
2. | oronuste |
3. | oronuše |
perfekt | |
jednina | |
1. | oronuo sam |
2. | oronuo si |
3. | oronuo je |
množina | |
1. | oronuli smo |
2. | oronuli ste |
3. | oronuli su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam oronuo |
2. | bio si oronuo |
3. | bio je oronuo |
množina | |
1. | bili smo oronuli |
2. | bili ste oronuli |
3. | bili su oronuli |
imperativ | |
jednina | |
2. | oroni |
množina | |
1. | oronimo |
2. | oronite |
glagolski prilog prošli | |
oronuvši | |
glagolski pridjev aktivni | |
oronuo, oronula, oronulo | |
oronuli, oronule, oronula |