Hrvatski jezični portal

1.	fil. a. zaključivanje od pojedinačnih slučajeva prema općim zakonitostima koje njima upravljaju b. metodološki postupak zaključivanja od pojedinačnog prema općem, opr. dedukcija
2.	psih. pojavljivanje čuvstava, misli, asocijacija koji su potaknuti istim psihičkim procesima kod drugih osoba
3.	biol. u ranoj fazi embrionalnog razvitka pojava da dio zametka (»aktivno tkivo«) izaziva determinaciju nediferenciranih stanica koje se razvijaju u pojedine organe

∆ električna indukcija, v. električni Δ;
elektromagnetska indukcija fiz. izazivanje električne struje u vodiču promjenom magnetskog polja oko njega; vodič može mirovati u vremenski promjenjivom magnetskom polju, ili se može gibati tako da na svom putu siječe magnetski tok promjenjivog intenziteta (na taj način proizvode struju elektromagnetski generatori);
magnetska indukcija fiz. gustoća magnetskog toka, vektorska fizikalna veličina proporcionalna magnetskom polju (simbol B), jedinica: tesla (simbol T);
potpuna indukcija mat. metoda dokazivanja neke tvrdnje koja vrijedi za svaki prirodni broj, osim konačno mnogo mogućih iznimki, proizlazi iz temeljnog aksioma strukture skupa prirodnih brojeva

✧ lat. inductio ≃ inductus: doveden ← inducere: dovesti; inductor: uvoditelj