iz-
iz- (iza-)
Definicija
(pred bezvučnim suglasnikom i kao plod jednačenja po zvučnosti izgovara se i piše is- [ispratiti; iseliti]) kao prvi dio riječi u tvorbi glagola označuje
| 1. | napuštanje ograničenog prostora [izići] |
| 2. | odvajanje [isključiti] |
| 3. | kretanje prema vrhu [ispeti se] |
| 4. | izvođenje radnje u svim smjerovima na cijelom objektu [izbrazdati; izraniti] |
| 5. | promjenu položaja koja znači oprečnost [izvrnuti] |
| 6. | dobivanje [izboriti] |
| 7. | dovođenje radnje do krajnje granice, do završetka [ispeći] |
| 8. | radnju koja se izvršava na svima redom ili koja obuhvaća cijelo mnoštvo [izvarati; izumrijeti] |
| 9. | (uz glagole nesvrš. vida) radnju koja se obavljala mnogo puta do krajnje mjere u količini [ispromašivati se često i mnogo puta promašiti; napromašivati se] |
Etimologija
✧ v. iz
