izòlučiti
izòlučiti (što) svrš. 〈prez. -īm, pril. pr. -īvši, prid. trp. izòlučen〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
izolučiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | izolučim |
2. | izolučiš |
3. | izoluči |
množina | |
1. | izolučimo |
2. | izolučite |
3. | izoluče |
futur | |
jednina | |
1. | izolučit ću |
2. | izolučit ćeš |
3. | izolučit će |
množina | |
1. | izolučit ćemo |
2. | izolučit ćete |
3. | izolučit će |
aorist | |
jednina | |
1. | izolučih |
2. | izoluči |
3. | izoluči |
množina | |
1. | izolučismo |
2. | izolučiste |
3. | izolučiše |
perfekt | |
jednina | |
1. | izolučio sam |
2. | izolučio si |
3. | izolučio je |
množina | |
1. | izolučili smo |
2. | izolučili ste |
3. | izolučili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam izolučio |
2. | bio si izolučio |
3. | bio je izolučio |
množina | |
1. | bili smo izolučili |
2. | bili ste izolučili |
3. | bili su izolučili |
imperativ | |
jednina | |
2. | izoluči |
množina | |
1. | izolučimo |
2. | izolučite |
glagolski prilog prošli | |
izolučivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
izolučio, izolučila, izolučilo | |
izolučili, izolučile, izolučila | |
glagolski pridjev pasivni | |
izolučen, izolučena, izolučeno | |
izolučeni, izolučene, izolučena |