dúnuti
dúnuti (dȕnuti) (koga, što) svrš. 〈prez. dẉnēm/dȕnēm, imp. dúni/dȕni, pril. pr. -ūvši, prid. rad. dúnuo/dȕnuo〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| dunuti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | dunem |
| 2. | duneš |
| 3. | dune |
| množina | |
| 1. | dunemo |
| 2. | dunete |
| 3. | dunu |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | dunut ću |
| 2. | dunut ćeš |
| 3. | dunut će |
| množina | |
| 1. | dunut ćemo |
| 2. | dunut ćete |
| 3. | dunut će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | dunuh |
| 2. | dunu |
| 3. | dunu |
| množina | |
| 1. | dunusmo |
| 2. | dunuste |
| 3. | dunuše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | dunuo sam |
| 2. | dunuo si |
| 3. | dunuo je |
| množina | |
| 1. | dunuli smo |
| 2. | dunuli ste |
| 3. | dunuli su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam dunuo |
| 2. | bio si dunuo |
| 3. | bio je dunuo |
| množina | |
| 1. | bili smo dunuli |
| 2. | bili ste dunuli |
| 3. | bili su dunuli |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | duni |
| množina | |
| 1. | dunimo |
| 2. | dunite |
| glagolski prilog prošli | |
| dunuvši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| dunuo, dunula, dunulo | |
| dunuli, dunule, dunula | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| dunut, dunuta, dunuto | |
| dunuti, dunute, dunuta | |
Definicija
| 1. | v. duhnuti |
| 2. | razg. jako udariti, raspaliti koga, opaliti koga [dunuti po leđima] |
