djȅd
djȅd m 〈N mn djèdovi/-i〉
Izvedeni oblici
| jednina | |
|---|---|
| N | djed |
| G | djeda |
| D | djedu |
| A | djeda |
| V | djede |
| L | djedu |
| I | djedom |
| množina | |
| N | djedovi |
| G | djedova |
| D | djedovima |
| A | djedove |
| V | djedovi |
| L | djedovima |
| I | djedovima |
Definicija
jez. knjiž.
| 1. | očev ili majčin otac (prema unuku); deda, dedo, dida |
| 2. | (samo u mn) oni koji su nam prethodili; preci |
| 3. | pov. najviši dostojanstvenik bosanske crkve (krstjana, bogumila); did |
Sintagma
∆ djed Božićnjak neob. neol. 1993. biće iz priče i američkih, europskih, ruskih itd., uglavnom novijih običaja; dobroćudni starac sijede brade u bundi i šubari, simbol zime i radosti i darivanja za kršćanski Božić (po novom i starom kalendaru i za Novu godinu) = djed Mraz (rus. slav. poslije 1945);
djed po majci/po majčinoj strani majčin otac;
djed po ocu/po očevoj strani očev otac
djed po majci/po majčinoj strani majčin otac;
djed po ocu/po očevoj strani očev otac
Onomastika
♦ m. os. imena (stara): Djȅdomīr, Djȅdoslav, Žèlided
◊ pr. (v. i dedak, dedo): Dédo (Dubrovnik, Primorje), Dedóević (Nova Gradiška), Dédović (140, Zagreb, Dubrovnik), Dèdukić (Pula, Rijeka), Dèduš (120, Ivanec, Zagorje, Z Slavonija), Dȉda, Dȉdač (Bjelovar, Zlatar Bistrica), Dȉdāk (Solin, sred. i S Dalmacija), Dȉdāković (Slavonski Brod), Dȉdić (120, sred. Dalmacija, Istra, Zagorje), Dìdoš, Dídović (540, Korčula, Posavina), Dìdulica (110, Sisak), Djèdović (120, Vinkovci, Slavonija)
◊ pr. (v. i dedak, dedo): Dédo (Dubrovnik, Primorje), Dedóević (Nova Gradiška), Dédović (140, Zagreb, Dubrovnik), Dèdukić (Pula, Rijeka), Dèduš (120, Ivanec, Zagorje, Z Slavonija), Dȉda, Dȉdač (Bjelovar, Zlatar Bistrica), Dȉdāk (Solin, sred. i S Dalmacija), Dȉdāković (Slavonski Brod), Dȉdić (120, sred. Dalmacija, Istra, Zagorje), Dìdoš, Dídović (540, Korčula, Posavina), Dìdulica (110, Sisak), Djèdović (120, Vinkovci, Slavonija)
Etimologija
✧ prasl. *dědъ (rus. ded, polj. dziad)
