Hrvatski jezični portal

1.	a. koji se odnosi na Boga b. koji pripada Bogu
2.	za pojačavanje onoga što znači imenica uz koju stoji [cijeli božji dan]

∆ božja ovčica, v. bubamara;
Božja providnost, v. providnost (2a);
božje drvce bot., v. božikovina (1);
božje sinovstvo teol. rezultat objave Boga čovjeku: svi su ljudi djeca Božja;
Božje zapovijedi teol. one odredbe koje su proizašle iz Dekaloga i razrađene mnogim pojedinim zakonima (obredi, kult itd.);
Božji mir pov. stroga crkvena zabrana boja i uporabe oružja, na stalno određene blagdane i druge dana (u feudalnoj Europi od 11. st.);
Božji put kršć. arh. hodočašće;
božji sud pravn. pov. u feudalnom pravu, dokazni postupak zasnovan na praznovjerju (vađenje predmeta iz vrele vode, hvatanje užarena željeza, sudski dvoboj); ordalije

⃟ božji čovječe fam. u dijaloškoj situaciji početak ili završetak onoga što se govori sugovorniku sa zn. pojačavanja, skretanja pažnje, pozivanja da shvati, da se urazumi itd.;
(radim itd.) cijeli božji dan (cijelu godinu i sl.) naglašeno trajanje radnje u zn. sav dan, svu (cijelu) godinu i sl.;
iza božjih leđa (bogu za leđima, bogu iza leđa) u zabačenu kraju, usp. Bog ⃟;
iz tvojih usta u božje uši na riječi sugovornika izražava želju da se izrečeno ostvari [A: Kažu da će nam povisiti plaću B: Iz tvojih usta u Božje uši]; neka tako bude, daj Bože, akobogda;
tko je božji? knjiš. jez. knjiž. pitanje tko kuca na vrata (ob. u pripovijetkama iz seoskog života)

✧ vidi Bȏg