ukóčiti se
ukóčiti se svrš. 〈prez. ùkōčīm se, pril. pr. -īvši se, prid. trp. ùkōčen〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| ukočiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | ukočim |
| 2. | ukočiš |
| 3. | ukoči |
| množina | |
| 1. | ukočimo |
| 2. | ukočite |
| 3. | ukoče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | ukočit ću |
| 2. | ukočit ćeš |
| 3. | ukočit će |
| množina | |
| 1. | ukočit ćemo |
| 2. | ukočit ćete |
| 3. | ukočit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | ukočih |
| 2. | ukoči |
| 3. | ukoči |
| množina | |
| 1. | ukočismo |
| 2. | ukočiste |
| 3. | ukočiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | ukočio sam |
| 2. | ukočio si |
| 3. | ukočio je |
| množina | |
| 1. | ukočili smo |
| 2. | ukočili ste |
| 3. | ukočili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam ukočio |
| 2. | bio si ukočio |
| 3. | bio je ukočio |
| množina | |
| 1. | bili smo ukočili |
| 2. | bili ste ukočili |
| 3. | bili su ukočili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | ukoči |
| množina | |
| 1. | ukočimo |
| 2. | ukočite |
| glagolski prilog prošli | |
| ukočivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| ukočio, ukočila, ukočilo | |
| ukočili, ukočile, ukočila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| ukočen, ukočena, ukočeno | |
| ukočeni, ukočene, ukočena | |
Definicija
izgubiti mogućnost gibanja uslijed stezanja mišića, postati negibljiv, krut; ukrutiti se
Etimologija
✧ u- + v. kočiti
