Hrvatski jezični portal

1.	term. a. zbirka osnovnih propisa državne vlasti kojima se nešto određuje, uređuje, dopušta ili zabranjuje [doći u sukob sa zakonom ogriješiti se o zakonski propis; nužda zakon mijenja neophodno je, mora se; staviti izvan zakona lišiti (osobu) zakonske zaštite, zabraniti (organizaciju i sl.)] b. beziznimno stanje koje proizlazi iz prirode stvari [zakon časti ono što nalaže čast; prirodni zakon] c. pravilo, utvrđena znanstvena istina [zakon gravitacije]
2.	arh. ekspr. vjera, crkva, konfesija [rimski zakon = rimokatolička vjera]
3.	razg. a. običaj, red, propis b. općepriznate obveze časti, pristojnosti itd.

∆ fonetski (glasovni) zakon zakon ili načelo pravilnosti i dosljednosti određene glasovne promjene iz jednog jezičnog stanja u drugo (npr. razvoj, promjena i odrazi starohrvatskoga glasa jat i dr.);
zakon jačega jači određuje zakone;
zakon o djelovanju masa kem. temeljni zakon za reakcije u stanju kemijske ravnoteže;
zakon o udruženom radu pov. temeljni sistemski zakon samoupravnog socijalizma i radničkog samoupravljanja u SFRJ (1976);
zakon ponude i potražnje ekon. trg. temeljno načelo suvremenog gospodarstva koje govori o međusobnoj uvjetovanosti tržišta, cijena i proizvođača dobara;
zakon privlačenja masa fiz. gravitacija među tijelima razmjerna je umnošku njihovih masa, a obrnuto razmjerna kvadratu njihove udaljenosti (Zakon gravitacije I. Newtona)

✧ prasl. i stsl. zakonъ (rus. zakón, polj. zakon) ≃ v. konac²