zarúčiti
zarúčiti (se, koga) svrš. 〈prez. zàrūčīm (se), pril. pr. -īvši (se), prid. trp. zàrūčen〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| zaručiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | zaručim |
| 2. | zaručiš |
| 3. | zaruči |
| množina | |
| 1. | zaručimo |
| 2. | zaručite |
| 3. | zaruče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | zaručit ću |
| 2. | zaručit ćeš |
| 3. | zaručit će |
| množina | |
| 1. | zaručit ćemo |
| 2. | zaručit ćete |
| 3. | zaručit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | zaručih |
| 2. | zaruči |
| 3. | zaruči |
| množina | |
| 1. | zaručismo |
| 2. | zaručiste |
| 3. | zaručiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | zaručio sam |
| 2. | zaručio si |
| 3. | zaručio je |
| množina | |
| 1. | zaručili smo |
| 2. | zaručili ste |
| 3. | zaručili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam zaručio |
| 2. | bio si zaručio |
| 3. | bio je zaručio |
| množina | |
| 1. | bili smo zaručili |
| 2. | bili ste zaručili |
| 3. | bili su zaručili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | zaruči |
| množina | |
| 1. | zaručimo |
| 2. | zaručite |
| glagolski prilog prošli | |
| zaručivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| zaručio, zaručila, zaručilo | |
| zaručili, zaručile, zaručila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| zaručen, zaručena, zaručeno | |
| zaručeni, zaručene, zaručena | |
Definicija
| 1. | (koga) dati prsten djevojci kao znak da je isprošena |
| 2. | (se) vezati se riječju (o budućem mladoženji i mladenki); vjeriti se |
Etimologija
✧ vidi zȃruke
