zatòčiti
zatòčiti (koga) svrš. 〈prez. zàtočīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. zàtočen〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| zatočiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | zatočim |
| 2. | zatočiš |
| 3. | zatoči |
| množina | |
| 1. | zatočimo |
| 2. | zatočite |
| 3. | zatoče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | zatočit ću |
| 2. | zatočit ćeš |
| 3. | zatočit će |
| množina | |
| 1. | zatočit ćemo |
| 2. | zatočit ćete |
| 3. | zatočit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | zatočih |
| 2. | zatoči |
| 3. | zatoči |
| množina | |
| 1. | zatočismo |
| 2. | zatočiste |
| 3. | zatočiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | zatočio sam |
| 2. | zatočio si |
| 3. | zatočio je |
| množina | |
| 1. | zatočili smo |
| 2. | zatočili ste |
| 3. | zatočili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam zatočio |
| 2. | bio si zatočio |
| 3. | bio je zatočio |
| množina | |
| 1. | bili smo zatočili |
| 2. | bili ste zatočili |
| 3. | bili su zatočili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | zatoči |
| množina | |
| 1. | zatočimo |
| 2. | zatočite |
| glagolski prilog prošli | |
| zatočivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| zatočio, zatočila, zatočilo | |
| zatočili, zatočile, zatočila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| zatočen, zatočena, zatočeno | |
| zatočeni, zatočene, zatočena | |
Definicija
| 1. | lišiti slobode s ograničenjem kretanja i pod nadzorom u određenom mjestu; konfinirati |
| 2. | ekspr. retor. osuditi na zatvor |
Etimologija
✧ za- + v. tok2
