kȍrijēn
kȍrijēn m 〈N mn -i/kȍrjenovi, zb. kòrijēnje〉
Izvedeni oblici
| jednina | |
|---|---|
| N | korijen |
| G | korijena |
| D | korijenu |
| A | korijen |
| V | korijene |
| L | korijenu |
| I | korijenom |
| množina | |
| N | korijeni |
| G | korijena |
| D | korijenima |
| A | korijene |
| V | korijeni |
| L | korijenima |
| I | korijenima |
Definicija
| 1. | bot. dio biljke (ob. u zemlji) kojim se učvršćuje i uzima vodu i hranjive tvari |
| 2. | anat. dio iz kojeg izrastaju ili se prostiru neki organi [korijen zuba; korijen živca] |
| 3. | početak, izvor [korijen riječi; korijen problema] |
| 4. | mat. a. n-ti korijen, v. korijen Δ b. rješenje [korijen jednadžbe] |
| 5. | lingv. dio riječi: a. koji nosi osnovno značenje i čini etimološku osnovu kakve porodice riječi u jednom ili u više jezika [UK (UČ)-i-telj, na-UČ-i-ti, UČ-e-nik] b. u kojem se zbivaju razne zakonite promjene [PLET-ti → plesti, PLOT = plot] |
Sintagma
∆ drugi korijen = kvadratni korijen, treći korijen = kubni korijen, n-ti korijen mat. iz zadanog pozitivnog realnog broja a pri čemu je n prirodni broj, pozitivan je realni broj x sa svojstvom xn = a, oznaka je x = n√a; pojam se proširuje i na kompleksne vrijednosti
Frazeologija
⃟ A. od istog korijena riječi često se razg. ekspr. izvode tvorbe kao gomilanje riječi s ironičnim značenjem zavisno od šireg konteksta [gledaj debeljka kako igra igru kad igra loptom onaj koji to inače ne čini i sad je smiješan i sl.; taj dogmata sad najedanput postaje demokrata i širi širinu pogleda];
B. iz korijena sasvim, potpuno;
podsjeći korijen (čemu), presjeći u korijenu onemogućiti u samom početku;
pustiti (uhvatiti) korijen (korijenje), v. korijenje ⃟;
repa bez korijena čovjek bez temelja i koljena, bez utemeljenja, koji nije iz roda na glasu, skorojević;
vući korijen (korijenje) (odakle) potjecati, voditi porijeklo;
zatrti u korijenu uništiti zauvijek, iskorijeniti
B. iz korijena sasvim, potpuno;
podsjeći korijen (čemu), presjeći u korijenu onemogućiti u samom početku;
pustiti (uhvatiti) korijen (korijenje), v. korijenje ⃟;
repa bez korijena čovjek bez temelja i koljena, bez utemeljenja, koji nije iz roda na glasu, skorojević;
vući korijen (korijenje) (odakle) potjecati, voditi porijeklo;
zatrti u korijenu uništiti zauvijek, iskorijeniti
Onomastika
♦ Kòrenko m. os. ime (narodno), zast. rij.; Kòrenka ž. os. ime
◊ pr. (uglavnom etnici, ali i nadimačka): Kòren (1420, Zagorje, Z Slavonija), Kòrenčić (okolica Zagreba), Korèničkī (Korenìčkī) (Virovitica, Zagorje), Kòrenić (410, Rovinj, Istra, Pokuplje, Prigorje), Kòrenik, Korènika (130, Buje, Prigorje), Kòrjenić (srednja Dalmacija)
◊ top. (naselja): Korèničani (Daruvar, 328 stan.), Kòrenić Bȑdo (Duga Resa, 5 stan.), Korènići (Rovinj, 50 stan.); (mikrotop.): Kòrenīšte (Osijek), Kȍrenovo (Čazma), Kȍrenskō (Istra);
◊ pr. (uglavnom etnici, ali i nadimačka): Kòren (1420, Zagorje, Z Slavonija), Kòrenčić (okolica Zagreba), Korèničkī (Korenìčkī) (Virovitica, Zagorje), Kòrenić (410, Rovinj, Istra, Pokuplje, Prigorje), Kòrenik, Korènika (130, Buje, Prigorje), Kòrjenić (srednja Dalmacija)
◊ top. (naselja): Korèničani (Daruvar, 328 stan.), Kòrenić Bȑdo (Duga Resa, 5 stan.), Korènići (Rovinj, 50 stan.); (mikrotop.): Kòrenīšte (Osijek), Kȍrenovo (Čazma), Kȍrenskō (Istra);
Etimologija
✧ prasl. i stsl. *korenь (rus. kóren', polj. korzeń) ≃ lit. keras: korijen
