povíkati
povíkati (, što) svrš. 〈prez. pòvīčēm, pril. pr. -āvši, imp. povíči, prid. rad. povíkao〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| povikati | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | povičem |
| 2. | povičeš |
| 3. | poviče |
| množina | |
| 1. | povičemo |
| 2. | povičete |
| 3. | poviču |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | povikat ću |
| 2. | povikat ćeš |
| 3. | povikat će |
| množina | |
| 1. | povikat ćemo |
| 2. | povikat ćete |
| 3. | povikat će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | povikah |
| 2. | povika |
| 3. | povika |
| množina | |
| 1. | povikasmo |
| 2. | povikaste |
| 3. | povikaše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | povikao sam |
| 2. | povikao si |
| 3. | povikao je |
| množina | |
| 1. | povikali smo |
| 2. | povikali ste |
| 3. | povikali su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam povikao |
| 2. | bio si povikao |
| 3. | bio je povikao |
| množina | |
| 1. | bili smo povikali |
| 2. | bili ste povikali |
| 3. | bili su povikali |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | poviči |
| množina | |
| 1. | povičimo |
| 2. | povičite |
| glagolski prilog prošli | |
| povikavši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| povikao, povikala, povikalo | |
| povikali, povikale, povikala | |
Definicija
oglasiti se vičući; viknuti, usp. vikati
Etimologija
✧ po- + v. vikati
