pritòčiti
pritòčiti (što) svrš. 〈prez. prìtočīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. prìtočen〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| pritočiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | pritočim |
| 2. | pritočiš |
| 3. | pritoči |
| množina | |
| 1. | pritočimo |
| 2. | pritočite |
| 3. | pritoče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | pritočit ću |
| 2. | pritočit ćeš |
| 3. | pritočit će |
| množina | |
| 1. | pritočit ćemo |
| 2. | pritočit ćete |
| 3. | pritočit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | pritočih |
| 2. | pritoči |
| 3. | pritoči |
| množina | |
| 1. | pritočismo |
| 2. | pritočiste |
| 3. | pritočiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | pritočio sam |
| 2. | pritočio si |
| 3. | pritočio je |
| množina | |
| 1. | pritočili smo |
| 2. | pritočili ste |
| 3. | pritočili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam pritočio |
| 2. | bio si pritočio |
| 3. | bio je pritočio |
| množina | |
| 1. | bili smo pritočili |
| 2. | bili ste pritočili |
| 3. | bili su pritočili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | pritoči |
| množina | |
| 1. | pritočimo |
| 2. | pritočite |
| glagolski prilog prošli | |
| pritočivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| pritočio, pritočila, pritočilo | |
| pritočili, pritočile, pritočila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| pritočen, pritočena, pritočeno | |
| pritočeni, pritočene, pritočena | |
Definicija
dopuniti veću količinu tekućine koliko je potrebno [Deder, Joža, skoči pa pritoči A. Kovačić]; doliti, dotočiti, usp. pritakati
Etimologija
✧ pri- + v. točiti1
