prigovòriti
prigovòriti (komu, čemu) svrš. 〈prez. prigòvorīm, pril. pr. -īvši, prid. rad. prigovòrio〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| prigovoriti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | prigovorim |
| 2. | prigovoriš |
| 3. | prigovori |
| množina | |
| 1. | prigovorimo |
| 2. | prigovorite |
| 3. | prigovore |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | prigovorit ću |
| 2. | prigovorit ćeš |
| 3. | prigovorit će |
| množina | |
| 1. | prigovorit ćemo |
| 2. | prigovorit ćete |
| 3. | prigovorit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | prigovorih |
| 2. | prigovori |
| 3. | prigovori |
| množina | |
| 1. | prigovorismo |
| 2. | prigovoriste |
| 3. | prigovoriše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | prigovorio sam |
| 2. | prigovorio si |
| 3. | prigovorio je |
| množina | |
| 1. | prigovorili smo |
| 2. | prigovorili ste |
| 3. | prigovorili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam prigovorio |
| 2. | bio si prigovorio |
| 3. | bio je prigovorio |
| množina | |
| 1. | bili smo prigovorili |
| 2. | bili ste prigovorili |
| 3. | bili su prigovorili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | prigovori |
| množina | |
| 1. | prigovorimo |
| 2. | prigovorite |
| glagolski prilog prošli | |
| prigovorivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| prigovorio, prigovorila, prigovorilo | |
| prigovorili, prigovorile, prigovorila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| prigovoren, prigovorena, prigovoreno | |
| prigovoreni, prigovorene, prigovorena | |
Definicija
uputiti, staviti prigovor (1)
