prijéčiti
prijéčiti (komu što) nesvrš. 〈prez. -ȇčīm, pril. sad. -čēći, gl. im. -čēnje〉
Izvedeni oblici
| Nesvršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| priječiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | priječim |
| 2. | priječiš |
| 3. | priječi |
| množina | |
| 1. | priječimo |
| 2. | priječite |
| 3. | priječe |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | priječit ću |
| 2. | priječit ćeš |
| 3. | priječit će |
| množina | |
| 1. | priječit ćemo |
| 2. | priječit ćete |
| 3. | priječit će |
| imperfekt | |
| jednina | |
| 1. | priječah |
| 2. | priječaše |
| 3. | priječaše |
| množina | |
| 1. | priječasmo |
| 2. | priječaste |
| 3. | priječahu |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | priječio sam |
| 2. | priječio si |
| 3. | priječio je |
| množina | |
| 1. | priječili smo |
| 2. | priječili ste |
| 3. | priječili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam priječio |
| 2. | bio si priječio |
| 3. | bio je priječio |
| množina | |
| 1. | bili smo priječili |
| 2. | bili ste priječili |
| 3. | bili su priječili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | priječi |
| množina | |
| 1. | priječimo |
| 2. | priječite |
| glagolski prilog sadašnji | |
| priječeći | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| priječio, priječila, priječilo | |
| priječili, priječile, priječila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| priječen, priječena, priječeno | |
| priječeni, priječene, priječena | |
Definicija
sprečavati koga u čemu
Etimologija
✧ vidi prijȇk
