orònuti
orònuti svrš. 〈prez. òronēm, pril. pr. -ūvši, prid. rad. orònuo〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| oronuti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | oronem |
| 2. | oroneš |
| 3. | orone |
| množina | |
| 1. | oronemo |
| 2. | oronete |
| 3. | oronu |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | oronut ću |
| 2. | oronut ćeš |
| 3. | oronut će |
| množina | |
| 1. | oronut ćemo |
| 2. | oronut ćete |
| 3. | oronut će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | oronuh |
| 2. | oronu |
| 3. | oronu |
| množina | |
| 1. | oronusmo |
| 2. | oronuste |
| 3. | oronuše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | oronuo sam |
| 2. | oronuo si |
| 3. | oronuo je |
| množina | |
| 1. | oronuli smo |
| 2. | oronuli ste |
| 3. | oronuli su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam oronuo |
| 2. | bio si oronuo |
| 3. | bio je oronuo |
| množina | |
| 1. | bili smo oronuli |
| 2. | bili ste oronuli |
| 3. | bili su oronuli |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | oroni |
| množina | |
| 1. | oronimo |
| 2. | oronite |
| glagolski prilog prošli | |
| oronuvši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| oronuo, oronula, oronulo | |
| oronuli, oronule, oronula | |
Definicija
starenjem ili slabljenjem izgubiti snagu; istrošiti se, propasti, dotrajati (o stvarima, ljudima)
