narúčiti
narúčiti (što, koga) svrš. 〈prez. nàrūčīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. nàrūčen〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| naručiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | naručim |
| 2. | naručiš |
| 3. | naruči |
| množina | |
| 1. | naručimo |
| 2. | naručite |
| 3. | naruče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | naručit ću |
| 2. | naručit ćeš |
| 3. | naručit će |
| množina | |
| 1. | naručit ćemo |
| 2. | naručit ćete |
| 3. | naručit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | naručih |
| 2. | naruči |
| 3. | naruči |
| množina | |
| 1. | naručismo |
| 2. | naručiste |
| 3. | naručiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | naručio sam |
| 2. | naručio si |
| 3. | naručio je |
| množina | |
| 1. | naručili smo |
| 2. | naručili ste |
| 3. | naručili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam naručio |
| 2. | bio si naručio |
| 3. | bio je naručio |
| množina | |
| 1. | bili smo naručili |
| 2. | bili ste naručili |
| 3. | bili su naručili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | naruči |
| množina | |
| 1. | naručimo |
| 2. | naručite |
| glagolski prilog prošli | |
| naručivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| naručio, naručila, naručilo | |
| naručili, naručile, naručila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| naručen, naručena, naručeno | |
| naručeni, naručene, naručena | |
Definicija
zatražiti da se što pošalje, stavi na raspolaganje, dostavi, posluži ili izvrši
Frazeologija
⃟ kao naručen (o) u pravi čas, kad (kako) se samo može poželjeti
Etimologija
✧ na- + v. ruka
