lúčiti
lúčiti nesvrš. 〈prez. lẉčīm, pril. sad. -čēći, gl. im. -čēnje〉
Izvedeni oblici
| Nesvršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| lučiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | lučim |
| 2. | lučiš |
| 3. | luči |
| množina | |
| 1. | lučimo |
| 2. | lučite |
| 3. | luče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | lučit ću |
| 2. | lučit ćeš |
| 3. | lučit će |
| množina | |
| 1. | lučit ćemo |
| 2. | lučit ćete |
| 3. | lučit će |
| imperfekt | |
| jednina | |
| 1. | lučah |
| 2. | lučaše |
| 3. | lučaše |
| množina | |
| 1. | lučasmo |
| 2. | lučaste |
| 3. | lučahu |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | lučio sam |
| 2. | lučio si |
| 3. | lučio je |
| množina | |
| 1. | lučili smo |
| 2. | lučili ste |
| 3. | lučili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam lučio |
| 2. | bio si lučio |
| 3. | bio je lučio |
| množina | |
| 1. | bili smo lučili |
| 2. | bili ste lučili |
| 3. | bili su lučili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | luči |
| množina | |
| 1. | lučimo |
| 2. | lučite |
| glagolski prilog sadašnji | |
| lučeći | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| lučio, lučila, lučilo | |
| lučili, lučile, lučila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| lučen, lučena, lučeno | |
| lučeni, lučene, lučena | |
Definicija
| 1. | (što od čega) a. arh. dijeliti (što od čega) b. uočavati da što nije jednako s čim drugim; razlikovati |
| 2. | (što) u procesu davati iz sebe, ispuštati iz žlijezda s unutrašnjim i vanjskim lučenjem |
Etimologija
✧ prasl. *lǫčiti (rus. lučít', češ. loučiti), lit. lankoti: kriviti
