rijȇč
rijȇč ž 〈I -ju/-i, G mn rijéčī, D L I rijéčima〉
Izvedeni oblici
| jednina | |
|---|---|
| N | riječ |
| G | riječi |
| D | riječi |
| A | riječ |
| V | riječi |
| L | riječi |
| I | riječju / riječi |
| množina | |
| N | riječi |
| G | riječi |
| D | riječima |
| A | riječi |
| V | riječi |
| L | riječima |
| I | riječima |
Definicija
| 1. | glas ili skup glasova jednog jezika kojemu je pridruženo neko značenje i za koji govornici dotičnog jezika smatraju da predstavlja autonomnu jedinicu; najmanja cjelovita grafička i jezična jedinica koja odgovara predodžbi najosnovnije jedinice jezika, a djelomično i znaka za određeni pojam |
| 2. | a. govor, besjeda [uvodna riječ; pozdravna riječ] b. izlaganje mišljenja, sudjelovanje u debati, u diskusiji [nije mogao dobiti riječ] c. izjava, iskaz [njegova riječ protiv moje] d. čvrsto obećanje [dati riječ; pogaziti riječ; biti od riječi] |
Sintagma
∆ živa riječ izgovorena riječ (govornikova, predavačeva i sl., za razliku od pisane riječi)
Etimologija
✧ prasl. i stsl. rěčь (rus. reč, polj. rzecz: stvar), lit. rėkti: vikati ≃ tohar. A rake: riječ
