srúčiti
srúčiti svrš. 〈prez. srẉčīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. srẉčen〉 (što, se)
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| sručiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | sručim |
| 2. | sručiš |
| 3. | sruči |
| množina | |
| 1. | sručimo |
| 2. | sručite |
| 3. | sruče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | sručit ću |
| 2. | sručit ćeš |
| 3. | sručit će |
| množina | |
| 1. | sručit ćemo |
| 2. | sručit ćete |
| 3. | sručit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | sručih |
| 2. | sruči |
| 3. | sruči |
| množina | |
| 1. | sručismo |
| 2. | sručiste |
| 3. | sručiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | sručio sam |
| 2. | sručio si |
| 3. | sručio je |
| množina | |
| 1. | sručili smo |
| 2. | sručili ste |
| 3. | sručili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam sručio |
| 2. | bio si sručio |
| 3. | bio je sručio |
| množina | |
| 1. | bili smo sručili |
| 2. | bili ste sručili |
| 3. | bili su sručili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | sruči |
| množina | |
| 1. | sručimo |
| 2. | sručite |
| glagolski prilog prošli | |
| sručivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| sručio, sručila, sručilo | |
| sručili, sručile, sručila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| sručen, sručena, sručeno | |
| sručeni, sručene, sručena | |
Definicija
| 1. | a. (na što) naglo izliti ili izasuti, isipati b. prolomiti se, naglo se izliti [sručila se kiša] |
| 2. | () pren. pojaviti se iznenada, nahrupiti, navaliti [sručila se nesreća] |
Etimologija
✧ vidi srúke
